NIKO NAS NIJE UPOZORIO...
BURNOUT I VAMA NOVA GODINA
...uči se cijeli život, pa uči i to sve što te nisu naučili...
Ne tako davno, kada sam se zaposlila mislila sam da je moj životni poziv među najhumanijim pozivima. Bila sam ponosna na sebe i entuzijazam kojim sam disala svaki momenat koji sam provela na svom radnom mjestu. Gledala sam starije kolege koji su bili pred penzijom i koji su mi izgledali poput likova u nijemim filmovima. Dolazili su na posao posljednjim atomima snage, vukli torbe pune zadaćnica koje su odnosili kući da isprave i opet neispravljene vraćali nazad u školu, odlagali, probijali termine i rokove, žalili se na svaki dodatni sat na poslu, ostavljali dan za danom i odlazili u penzije bez osvrtanja. Nisam ih osuđivala ali ih nisam baš ni razumjela. Mislila sam da je taj posao ljubav do penzije, da se to radi iz srca i da se izgara od entuzijazma uvijek kao i prvog dana. Ali ja sam zapravo sve pogrešno shvatila, osim ovog sagorijevanja.