NIKO NAS NIJE UPOZORIO...
BURNOUT I VAMA NOVA GODINA
...uči se cijeli život, pa uči i to sve što te nisu naučili...
Ne tako davno, kada sam se zaposlila mislila sam da je moj životni poziv među najhumanijim pozivima. Bila sam ponosna na sebe i entuzijazam kojim sam disala svaki momenat koji sam provela na svom radnom mjestu. Gledala sam starije kolege koji su bili pred penzijom i koji su mi izgledali poput likova u nijemim filmovima. Dolazili su na posao posljednjim atomima snage, vukli torbe pune zadaćnica koje su odnosili kući da isprave i opet neispravljene vraćali nazad u školu, odlagali, probijali termine i rokove, žalili se na svaki dodatni sat na poslu, ostavljali dan za danom i odlazili u penzije bez osvrtanja. Nisam ih osuđivala ali ih nisam baš ni razumjela. Mislila sam da je taj posao ljubav do penzije, da se to radi iz srca i da se izgara od entuzijazma uvijek kao i prvog dana. Ali ja sam zapravo sve pogrešno shvatila, osim ovog sagorijevanja.
Tada nisam ni znala da to postoji i da se tako zove, a posebno nisam znala da je jako popularno u našoj profesiji. Mislila sam da je sagorijevanje složeni fizičko-hemijski proces i da to nema veze s ljudima, i mogu vam reći da pojma nisam imala. Itekako se dešava ljudima, i dešava se i onim najjačim među nama.
Stručnjaci kažu da je burnout bolest 21. stoljeća i da poprima pandemijske razmjere. Posebno su mu izložene pomažuće profesije, gdje spadaju i nastavnici.
Već polako gazim petnaestu godinu rada u školi i mogu vam reći da se osjećam kao kornjača od 100 godina koja je već odavno trebala biti u penziji. Znam da će mnoge starije kolege reći da je sramota to što kažem. Ali ja ću reći glasno, jasno i još evo ostavljam pisani trag. I nije me sramota priznati da sam se umorila.
U naprednim zemljama nastavnici i profesori nakon petnaest godina radnog staža odlaze na plaćeni dvogodišnji odmor. Ja tačno vidim da mi to nedostaje, a i nedostaje mi ta napredna zemlja kojoj je kvalitetno obrazovanje na prvom mjestu. Od naprednosti imam samo kvalitetan napredni umor, ali i to je nešto.
Kada sam se zaposlila mislila sam da ću biti nastavnica koju učenici uvijek divno slušaju, koji su vrijedni kao pčele. Vjerovatno sam trebala u pčelare.
Mislila sam da će me učenici uvijek cijeniti, a njihovi roditelji uvijek uvažavati. Da se moj autoritet neće dovoditi u pitanje ni u školi ni na ulici...svašta sam ja još mislila, ali valjda nisam jedina.
Tako su mislili mnogi koji su se školovali za ovaj poziv. Jer nas niko nije učio kako izaći na kraj sa teškim odjeljenjem, sa još težim roditeljima, sa učenicima koji su izuzetno nadareni ili sa onima koji ne mogu pratiti redovnu nastavu. Niko nas na našim fakultetima nije učio kako se drži roditeljski sastanak, ni kako se gradi autoritet, nisu nam objasnili šta znači biti razrednik i kako biti dobar i učenicima i roditeljima i kolegama a da se nekome na zamjeriš i da pri tome zadržiš svoj autoritet i dignitet... i mogla bih do sutra nabrajati šta nas nisu naučili... Ali uči se cijeli život, pa uči i to sve što te nisu naučili. I to nekako i mogu da oprostim, ali nikako ne mogu da pređem preko toga da nam niko nije rekao da možemo sagorjeti poput svijeće. Na to nas niko nije upozorio.
Na sistematskim pregledima to vas niko ne pita. Bitno je da nam snime pluća i EKG. Ima dana kada bih trebala biti stalno prikopčana na EKG pa da dokažem koliko puta sam u predinfarktnom stanju. Ali to nikoga ne interesuje, bitno je da nam je EKG dobar kada se vratimo s raspusta koji nam traje „tri debela mjeseca“.
Bitno je da nam gledaju grlo i da kažemo „A“ a to što nam štitna žlijezda vrišti sve samoglasnike i suglasnike skupa, nije bitno. Bitno je napisati da smo sposobni za rad nastavnika, samo da se zadovolji forma, jer posljedice više nikome nisu važne. Nastavnici umiru na radnim mjestima, odlaze u penziju i mnogi ne dočekaju ni prvu isplatu, dolaze bolesni na posao i gore, i izgaraju i sagorijevaju.
Definicija kaže da je za sagorijevanje potrebno da se na istom mjestu, u isto vrijeme nađu:
materijal (čitaj – nastavnici) koji može da gori, izvor paljenja (čitaj – svi problemi u obrazovanju) i kisik (čitaj – ni kriv ni dužan). Obrazovanje nam je na aparatima, a nastavnici nam se bore za kisik. Ali idu praznici, zamotat će nam sve probleme u šareni papir i stavit će veliku crvenu mašnu da nam zamažu oči. A onda će doći onaj zimski raspust kada smo slobodni „mjesec dana“ odmorit ćemo se, napuniti baterije, nadisati se čistog zraka i nećemo sagorjeti, bar do ljetnog raspusta.
BURNOUT NOVA GODINA SVIMA VAMA KOJI SAGORIJEVATE!
IZVOR:
