Cijenjene kolegice i kolege, članovi i članice Sindikata!

U vrijeme kada je epidemiološka situacija sve nepovoljnija, svjesni smo činjenice da većina vas praznike provodi daleko od svojih voljenih, no smatramo da žrtva koju činite je, zapravo, za dobrobit svih.

Iako ne možete vjerski praznik provesti na tradicionalan način, u krugu šire porodice, ipak je bitnije sačuvati zdravlje i vas samih, ali i članova bliže i dalje familije.

Svim članovima i članicama Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja F BiH - Kantonalni odbor Kantona Sarajevo koji slave Vaskrs, u ime Kantonalnog odbora i u svoje lično ime, upućujem iskrene čestitke uz želje da praznik provedete u miru i blagostanju, a najveća želja je da vi i vaši voljeni ostanete zdravi i veseli.

PREDSJEDNIK

Saudin Sivro

Biti vojnik, a ne biti borac je isto što i biti radnik, a ne biti sindikalac.

Bavljenje sindikalnim radom je poziv na izgradnju kulture rada i radnih odnosa, razvijanje sistema vrijednosti ljudskog dostojanstva koji ne prihvata ugnjetavanje i omalovažavanje.

Biti sindikalac znači biti usmjeren ka odbrani radničkih prava, zastupati njihove interese, organizovati i poučavati radnike o načinima borbe protiv sistema potčinjavanja.

Pravda neće doći sama od sebe, moramo se bolje organizovati, pametnije djelovati i smjelije se boriti za osnovne ljudske vrijednosti. Bez obzira koliko se naš rad plaća ili ne plaća, cijeni ili ne cijeni, ako nam oduzmu dostojanstvo, ako dopustimo omalovažavanje, ukoliko nijemo posmatramo zlo i ništa ne preduzimamo nama je mjesto u tamnici.

Ukoliko svoj prkos i bunt ne usmjerimo ka izgradnji pravičnijeg odnosa poslodavca i radnika, ukoliko ne zaštitimo svoje i dostojanstvo drugoga, mi smo uistinu robovi, a ne radnici. Pridružimo se sindikatima, budimo sindikalci i zajedno se borimo za naša prava!

Pišem vam i ja u petak, pred produženi vikend. Nije popularno, ali kod mene je to tradicija. Pišem vam o vašoj, našoj, mojoj školi. O vašem, našem, mom učešću u obrazovanju. Nekada davno, napisala sam, isto jednog petka, kolumnu pod naslovom "Bila jednom jedna škola" i tada sam mislila da treća varijanta ne postoji. Baš sam bila naivna. Sada kažem, mislim, osjećam i znam da škola kakva je nekada bila, teško da se može vratiti. Nisam pesimista, vjerujem u bolje dane, vjerujem da reforme trebaju i moraju da se vode snagom revolucija. Vjerujem, znam i sigurna sam da postoje ljudi koji su toliko učinili, da im napravimo spomenik u prirodnoj veličini za njihova zalaganja, bila bi najmanja počast koju možemo da im damo. Ali, ne mogu da se oduprem svim onim mislima koja me muče. Svim onim neizgovorenim riječima koje mi stoje u grlu, kao kost koja ode poprijeko. Guše me. Nije sada više bitno da li sam ja ta koja podučava ili ta koja ima dijete koje neko drugi podučava. Nije više bitno na kojoj ste strani. Kada je samo jedna strana prava, strana najboljeg interesa za sve nas.