Kolumna: Učiteljska buna

Zabranila, kažu, vlast prošle sedmice prosvjetnim radnicima da izađu na proteste jer bi to moglo narušiti sigurnosnu situaciju u Kantonu Sarajevo. Odluka je više nego utemeljena i krajnje opravdana – opasni su ti učitelji i nastavnici, moglo bi svašta da se dogodi ako se, predvođeni nabildanim nastavnicima tjelesnog odgoja, tako nagli i nepredvidivi, sakupe i grupišu na nekom važnom mjestu, naprimjer pred zgradom kantonalnih institucija.

Odavno oni pokazuju svoje neskrivene huliganske sklonosti. Malo-malo pa počnu galamiti – vlast im kriva što su im plate niske, što mnogi mogu samo sanjati ugovore na neodređeno vrijeme, što su zadnja rupa na svirali, što su se, umjesto da uče djecu, pretvorili u puke pisare, ćate što bi se reklo na ovim  prostorima, pa od raznog piskaranja izvještaja i planova po čitavu školsku godinu više nemaju vremena ni da vide sirotu dječicu u svojim razredima, a kamoli da ih nešto još i nauče.

Administracija je, bogme, preča od nastave – šta bi bez tolikih izvještaja radilo desetak ministarstava obrazovanja i ko zna koliko stotina prijeko potrebnih ljudi zaposlenih u njima? 

Ta opasna učiteljsko-nastavnička čeljad nikako da shvate da se nečega u svom poslu moraju i odreći zarad umnih ljudi koji tako slikovito i maštovito prave reforme u obrazovanju, sve jednu za drugom, ne znaš koja je uspješnija. Nije, brate, cilj reforme da se sve odjednom zna – i ko šta radi i kako radi i hoće li učenici imati kakve fajde od toga. Kreatori strukturnih reformi u školskim klupama svaku reformu uvili su u tajnovitost, da djeci i nastavnicima ne bude dosadno i zamorno, pa nam nastava izgleda k’o kakav lavirint – nit’ nastavnici znaju šta treba da nauče učenike, nit’ učenici imaju pojma na šta bi trebalo da liči njihovo školovanje, a džaba ti to što su i roditelji uzeli stvar u svoje ruke, dali sebi aktivnu ulogu u procesu nastave, pa više nema učitelja koji se usuđuje dati djetetu ocjenu ispod četvorke jer će dobiti degenek od nekog razjarenog roditelja, koji je ubijeđen da boljeg i pametnijeg djeteta od njegovog nema.  

A kad se ta nastavnička grupacija, gazeći sve pedagoške standarde, već tako bahato i neopravdano buni, trebalo bi joj pojasniti jednu notornu činjenicu. Pokazalo se da su prosvjetni radnici potpuno nepotrebni, vrijeme ih je pregazilo. Sve što djeci treba za život, mogu bez po muke, bez domaće zadaće i produžne nastave, naučiti na wikipediji, na twitteru, na realityju, a posebno na tik-toku. Da mi je vidjeti koji to učitelj, taman da je zlatan, može djetetu zamijeniti tik-tok? I u čemu je onda smisao i škole i prosvjetnih radnika, a darežljiva vlast na njih toliko troši i izdvaja!?

A vala, da budemo iskreni, i te vizije prosvjetnih radnika duboko su zastarjele, k’o kad su ostaci nekog drugog vremena. Učitelji i nastavnici bi, izgleda, i danas učili djecu kako da budu korisni ljudi, a ne vide, nesretnici, da se danas najmanje isplati biti čovjek. Oni bi, tako beznadežno zarobljeni u nekom davnom vremenu, htjeli da uče djecu pismenosti, a pojma nemaju da se danas sve piše skraćenicama, simbolima, emotikonima i drugim čudima savremene tehnike. Što bi se uopšte neko mučio da bude pismen? Vidi se, doduše, da neka karika u pismenosti nedostaje kad život neke od nas, rijetko i u krajnjoj nuždi, natjera da napišemo i poneku prosto-proširenu rečenicu. Pospu u tim slučajevima stilističke bravure poput “bijo”, “radijo”, “pijesma”, “hoču”, neču”, “kuča”, i drugi davno iskorijenjeni izrazi krajnje nepismenosti, koja se iznenada vratila k’o one izumrle bolesti što su se opet pojavile zbog izbjegavanja vakcinisanja... Ma prava izložba trenutne pismenosti dobrog dijela nacije i stanja u obrazovnom sistemu.

I u takvim okolnostima nastavnici bi da dižu ustanke u jednom izrazito demokratskom društvu, samo zbog lošeg stanja u obrazovanju, zbog pritisaka i prijetnji otkazima! A i onaj Saudin Sivro, vala, stalno se zalijeće da bude nekakav učiteljski Matija Gubec, uvijek u nevakat. 

Sreća da je vizionarska vlast spriječila subverzivne, rušilačke namjere tih prosvjetnih diverzanata. Zahvaljujući njoj dostigli smo najviše standarde - obrazovanje nam je obavezno i besplatno. Za učenike skoro obavezno, a za prosvjetne radnike skoro besplatno. 

IZVOR: