SSOOIOKS

Switch to desktop Register Login

Naslovna

Devetogodišnje obrazovanje i PPZ?!

 

Poštovani članovi SSOOiO Kantona Sarajevo,

SSOOiO Kantona Sarajevo ne smije imati nijednu tabu temu. O svemu trebamo razgovarati, izgrađivati zajedničke stavove i otvarati sve teme pa čak i one najosjetljivije i najkomplikovanije.

Naš sindikat mora imati rješenja za sve probleme.

Posebno je bitno da,  kao organizacija koja okuplja gotovo sve zaposlenike, budemo partner kojeg će nadležne institucije i pojedinci uvažavati kao partnera u svakom segmentu (ekonomskom, stručnom, socijalnom i sl.).

 

Zbog toga Vam u prilogu citiramo jedno veoma interesantno i intrigantno pismo koje je KO SSOOiO ZDK u novembru prošle godine poslao nadležnim institucijama u ZDK izražavajući svoj stav o situaciji u obrazovanju sa posebnim osvrtom na koncept devetogodišnjeg obrazovanja i opravdanost postojanja PPZ-a.

Pročitajte pismo, analizirajte ga i izgradite svoj stav prema navedenim pitanjima jer ćemo u narednom periodu otvoriti i ovo veoma osjetljivo pitanje u kojem ćemo tražiti mišljenje svih članova SSOOiO Kantona Sarajevo.

PREDSJEDNIK


Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko -dobojskog kantona         

-n.r. ministrice Merdžan  

PREDMET: Reakcija;  dostavlja se

Poštovani, Na sjednici KO SSOOiO ZDK održanoj 31.10.2009. god. razmatrano je, između ostalog, stanje u osnovnom obrazovanju našeg kantona, s posebnim osvrtom na položaj i rad nastavnika u devetogodišnjem obrazovanju, te su doneseni sljedeći zaključci:

- Već duže vrijeme iz škola nam stižu reakcije na problematiku rada u razrednoj nastavi, gdje je od samog početka reforme i uvođenja devetogodišnjeg obrazovanja nastavnik u prvoj trijadi dobio manje časova, ali enormno više administrativnih obaveza, koje služe samo savjetnicima na osnovu kojih bi mogli ocijeniti nastavnike, tako da boljim radnicima postaju oni koji su dobri pisari, u odnosu na one koji su posvećeni radu sa djecom, što u suštini i jeste ono za šta smo se školovali.

- Dodatno negodovanje nastavnika izazvalo je Uputstvo za organizaciju i unapređenje odgojno – obrazovnog rada u 1. trijadi devetogodišnje osnovne škole broj 10-1-38-25403/09 od 13.10.2009. god. Pedagoški zavod je morao imati pismeno obavezujući zadatak najkasnije do 10. avgusta, te  pripremiti i dostaviti školama sve akte, zahtjeve i uputstva koja se odnose na rad u nastavi za narednu školsku godinu (a ne dva mjeseca nakon početka nastave prosljeđivati upute kako da se radi u nastavi za školsku godinu koja je uveliko otpočela).

- Previše administrativnih poslova je stavljeno u obavezu nastavnicima, što dodatno iscrpljuje i oduzima vrijeme, te umanjuje ulogu nastavnika u odgojno – obrazovnom procesu, utječe na kvalitet nastave i uništava kreativnost nastavnika. Podsjećamo: učitelji ručno ispisuju opisne ocjene u teke i radove učenika, opisuju učenička postignuća u teke za praćenje rada, pišu opisne ocjene u dnevnike i đačke knjižice za oba polugodišta, te na kraju godine u matične knjige, a za svaki predmet i brojčano i opisno u trećem razredu, ispisuju godišnje programe rada i u dnevnike rada i na obrascima za sve predmete te mjesečne planove rada za sve predmete, ispisuju sve planove i sadržaje o dopunskoj nastavi i vannastavnoj aktivnosti, ispisuju prilagođene programe rada za učenike s posebnim potrebama, osmišljavaju sadržaje i materijale za sve učenike poštujući njihove različitosti...a sve to za  četiri godine evidentiranja procijeni i ocijeni jedan savjetnik za 45 minuta... Objektivno, nema šta! 

Nastavnici bi vrijeme koje izgube na bespotrebne administrativne poslove mogli iskoristiti u direktnom radu sa učenicima, kao i na pripremu konkretnog didaktičkog materijala i time unaprijediti nastavu.

- Mi ne bježimo od rada i obaveza, ali smatramo da u eri ekspanzije tehnike i tehnologije, energiju i resurse treba usmjeriti na direktan rad sa učenicima, te  ukinuti bespotrebne administrativne poslove, od kojih ni učenici, ni roditelji, a ni nastavnici nemaju nikakve korsiti. Stiče se utisak da se više želi stalna kontrola nastavnika, nego pružanje pomoći istim i  unapređenje nastavnog procesa.

Previše se od nastavnika traži, a premalo se daje.

- Metodologiju praćenja i vrednovanja prosvjetnih radnika potrebno je potpuno preformulisati i izmijeniti, isključiti mogućnost da neko pristrasno i subjektivno vrednuje pedagoškog radnika, isključiti mogućnost mobinga, spolne i seksualne diskriminacije prosvjetnog radnika, ali  i profesionalne diskriminacije (pojedini savjetnici vrednuju nižom ocjenom radnika koji se ističe u radu, jer tako eliminišu konkurenciju na njihovo mjesto savjetnika u narednom periodu). Potrebno je, dakle,  smanjiti pritisak na same nastavnike u smislu vrednovanja i ocjenjivanja njihovog rada, a okrenuti se  vrednovanju i ocjenjivanju rezultata koje postižu sami učenici kao rezultat rada nastavnika.

- Ako se ovako nastavi, rad u učionici će se svesti na pisanje, a koristit ćemo se „modernom“ tehnikom tihog rada sa učenicima, te zadovoljiti formu i šablonizam koji nam nameće Pedagoški zavod, čiji je  prioritet  kako ocijeniti nastavnika, a ne kako poboljšati nastavni rad.

- Treba transparentno omogućiti individualno i stručno usavršavanje nastavnika. Takvih prilika nema dovoljno, ne zna se gdje i kada su seminari i ko je izabran u školi da se stručno usavršava i po kojem kriteriju; odavno prosvjetni radnici sami finansiraju put na seminar ili takmičenje, nemaju dnevnice, a često gube slobodan dan bez ikakve novčane naknade.  Dakle, gospoda iz Pedagoškog zavoda traže od prosvjetnih radnika volonterski pristup, a uredno naplaćuju svoje dnevnice i putne troškove.

- Iskustva nastavnika koji su radili u devetogodišnjem obrazovanju govore da su Nastavni planovi i programi za sve razrede i sve predmete preobimni i neprilagođeni uzrastu i sposobnostima učenika. Broj časova je smanjen, a obim sadržaja isti ili u nekim slučajevima povećan, tako da se većina nastavnog procesa svodi na obradu novih nastavnih sadržaja, a premalo je časova za ponavljanje. Tražimo od resornog ministarstva i Pedagoškog zavoda da se pokrenu aktivnosti iniciranja revizije Nastavnih planova i programa na nivou Federacije, kojima bi se isti konačno prilagodili uzrastu i sposobnostima učenika. Potrebno je  da u ovom procesu učestvuju isključivo ljudi koji dolaze direktno iz nastavnog procesa i koji su upoznati sa samom problematikom neprilagođenih nastavnih planova i programa i izvođenja nastave u reformisanoj školi.

- Ponuđeni udžbenici uglavnom nisu usklađeni sa NPP-om, te predlažemo da se konačno prestane praviti biznis oko izdavanja i prodaje udžbenika, a Pedagoškom zavodu i Ministarstvu predlažemo da umjesto nametanja nastavnicima bespotrebnih obaveza,  svoje snage, stručna znanja i aktivnosti usmjere na izradu kvalitetnijih, jednoobraznih udžbenika na nivou kantona ili Federacije.

- Opća konstatacija svih nastavnika koji primjenjuju  opisno ocjenjivanje je da ni roditelji ni učenici ne razumiju i ne shvataju ozbiljno opisne ocjene. Poznato je da nastavnici prilikom opisnog ocjenjivanja  i znanje i neznanje, i pozitivne i negativne stvari moraju obrazložiti afirmativnim komentarom. Kad se učenici i roditelji nakon opisnog ocjenjivanja suoče sa brojčanim ocjenama nastupa razočarenje, jer u afirmativnom ukazivanju na nedostatke nisu prepoznali izvedenu brojčanu ocjenu, tako da već od prvog razreda roditelji traže od nastavnika da im opisnu ocjenu „prevedu“ u brojčanu. Nastavnici predlažu da se već od drugog razreda ponovo uvede brojčano ocjenjivanje.

- U metodologiji praćenja i ocjenjivanja rada nastavnika pod tačkom 11. nalazi se frekvencija i distribucija  ocjena koju smatramo  neprimjenjivom kod opisnog ocjenjivanja, jer je u kontradiktornosti sa konceptom i metodologijom praćenja i izrade učeničkog portfolija i tematskog planiranja. Nameće se pitanje čemu služi učenički portfolij i da li je on u ulozi namjernog i svjesno osmišljenog maltretiranja nastavnika koji se treba zadeverati svim i svačim, samo ne toliko nam potrebnom kvalitetom. Smatramo da je ovakvo sagledavanje problema frekvencije i distribucije ocjena u nižim razredima besmislen korak, te da je usmjeren protiv postavljenih zadataka u reformi obrazovanja osnovne škole.

- Model evidencije o praćenju postignuća učenika, koji je uz  Uputstvo za organizaciju i unapređenje odgojno – obrazovnog rada u 1. trijadi devetogodišnje osnovne škole  dostavljen nastavnicima od strane Pedagoškog zavoda, je nefunkcionalan iz razloga što se u učeničkim portfolijima već nalaze radovi popraćeni adekvatnim opisnim ocjenama, tako da bi ovaj model bio samo dodatno opterećenje nastavniku. Razlog više je što se nastavnici prisiljavaju da vode dokumentaciju (prate učenička postignuća) u posebnim sveskama ili obrascima, a ne u Dnevnik rada gdje postoji za to predviđen prostor. Također, primjenom ovog modela se narušava program mjera štednje Vlade ZDK, jer škole nemaju sredstava za kopiranje materijala.

- Učitelji nisu osposobljeni za rad sa djecom koji imaju poteškoća u razvoju, jer seminar od jednog dana ne može zamijeniti četverogodišnji studij za defektologa, psihologa ili logopeda. Sve u razredu (koji često ima 30 i više učenika) radi sam nastavnik, a izostala je neophodna stručna pomoć, što je bilo preduvjet za uvođenje inkluzivnog odgoja i obrazovanja u redovan nastavni proces. S obzirom da nastavnici već rade u inkluzivnim odjeljenjima, potrebno je obezbijediti nastavnika – asistenta u razredu, te izbjegavati uključivanje ovakve djece u kombinovana odjeljenja.

- Iz navedenog Uputstva, kao i iz dosadašnje prakse također treba potpuno izbaciti:

1. Da vannastavne aktivnosti pohađaju svi učenici  iz razloga što  su neki uključeni u druge klubove, organizacije ili umjetničke škole, tako da nemaju ni volje ni vremena pohađati sekcije. S druge strane, ne mogu se učenici prisiljavati da pohađaju iste.

2. Da se ova nastava odvija po centrima aktivnosti jer je to izgovor da učitelji vode po 5 ili 6 različitih sekcija, što ih iscrpljuje i nudi prevagu kvantiteta nad kvalitetom u ovoj oblasti. Nastavnici traže organizaciju slobodnih aktivnosti po principu rada sekcija u predmetnoj nastavi ili na način kako su se slobodne aktivnosti organizirale prije uvođenja devetogodišnjeg obrazovanja (jedan učitelj vodi jednu sekciju, koju pohađaju i učenici iz drugih odjeljenja), te su mišljenja da bi se na taj način postiglo veće osamostaljivanje učenika i lakši prelazak na predmetnu nastavu.

- Uvođenje dopunske i dodatne nastave u prvu trijadu devetogodišnjeg obrazovanja smatramo nerealnim, te pedagoški neopravdanim, iz razloga što se što se s jedne strane insistira na inkluziji i integraciji djece s posebnim potrebama, a s druge strane se vrši diskriminacija djece koji imaju poteškoća ili izuzetno napreduju u učenju,  time što se ista izdvajaju iz razredne grupe u poseban čas dopunske ili dodatne nastave. - Već duži niz godina se pokazalo da se putem projekata koji su došli iz Pedagoškog zavoda nameću poslovi nastavnicima na osnovu kojih pojedinci stiču zvanja magistara, doktora i sl.

- Trebalo bi preispitati opravdanost postojanja Pedagoškog zavoda i njegovog finansiranja u ova vremena ekonomske krize. Kanton bi mogao mnogo uštedjeti ukidanjem ove ustanove koja otežava rad prosvetnog radnika, smišljeno nastoji obezvrijediti dostojanstvo profesije i koja rad u nastavi posmatra kroz statistike, bez ikakve objektivnosti (ko može u toku radnog dana uraditi toliko posla koliko oni predviđaju, ko vrednuje njihov rad u zavodu i kako, da li oni trebaju nuditi optimalna rješenja i olakšanja u radu prosvjetnog radnika, ili potraživati sume, procente, nazive, spiskove, evidencije i smišljati stalno novu pisanu obavezu za prosvjetnog radnika koji nikada u prošlosti na ovim područjima nije radio toliko puno, a zarađivao i vrijedio toliko malo).

- Opći je utisak da se suviše pretenciozno ušlo u projekat reforme obrazovanja, a da se nije obezbijedio ni minimum uslova za organizaciju odgojno – obrazovnog rada.

- Samim ulaskom u reformu obrazovanja nastavnici nisu imali priliku da se upoznaju sa Nastavnim planom i programom od 1. do 9. razreda, što je bilo neminovno za samu organizaciju i pripremu nastavničkog rada. Zbog toga se i dešava da se svake godine nameće i uvodi nešto novo u radu, a sve iz razloga što koncept nije u potpunosti osmišljen.

- Stiče se utisak da se pokušava izmisliti topla voda, za dobrobit nečijih ličnih, materijalnih i drugih interesa, te da su   Ministarstvo i Pedagoški  zavod postali taoci interesa grupe ljudi i pojedinaca koji, osmišljavajući svakojake vrste  projekata,  stiču materijalnu, političku i druge vrste koristi. - Sigurni smo da ni voditelji procesa reforme nemaju jasnu viziju pomoću kojih zadataka treba stići do postavljenig cilja.-Stoga bi trebalo sprovesti veliku evaluaciju o ishodima dosadašnje reforme u osnovnoj školi, te već sada ispravljati greške koje su vidljive iz njene sprovedbe, korigovati sve akte koji tumače reformu školstva i dakako, što je najvažnije, poštovati sugestije onih kojih se ta reforma najviše tiče (roditelji, učenici i prosvjetni radnici). 

S poštovanjem!

Selvedin Šatorović           

 

COPYRIGHT SSOOiOFBiH KO KS 2009-2015

Top Desktop version