Jučer smo dobili interesantan mail, kojeg želimo i trebamo javno podijeliti.

„Poštovani,

Odlučio sam ovim putem da vam ispričam svoja iskustva kao vanjskog saradnika IRPO-a (Institut  za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja/Institut) u školskoj 2023/2024. godini u vannastavnom programu ˝Kultura sjećanja˝. Na javni poziv, koji je bio u julu 2023. godine, sam se prijavio isključivo jer sam mislio da će taj program dovesti do toga da naša djeca na pojedinim obilježavanjima ne budu samo publika, nego da nešto konkretno i na obrazovni način nauče o svojoj prošlosti. U avgustu su bili rezultati konkursa, a u septembru obuka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (odsjek historija) koja je ujedno predstavljala i licenciranje za taj program. Studijske posjete su  počele u oktobru. Učestvovao sam na četiri putovanja u okviru projekta ˝Od rata do mira˝. U  prvom polugodištu prevoznik i pružalac usluga je bila poznata sarajevska turistička agencija i stvarno nije bilo nikakvih  većih problema. Uz djecu je išla ekipa Hitne pomoći iz Sarajeva. U drugom polugodištu organizatori su promijenili turističku agenciju i angažovali jednu izvan Sarajeva (Agencija). To je bilo moje posljednje putovanje u okviru projekta ˝Od rata do mira˝. Ono što mi je prvo zapalo za oči je pomalo agresivan stav turističkih vodiča Agencije (na moje pitanje da li su završili neki od nastavničkih fakulteta jer stalno galame na djecu, odgovori su  bili samo srednja škola). Ali ono što me najviše iznenadilo je da ti isti turistički vodiči koji su bili raspoređeni u autobusima da predaju obrazovne sadržaje poput grobnice Tomašica, Kamičani, Prijedor 1992. godine su bili nedolično obučeni (pocijepane farmerke, žvakaća u ustima dok se obraćaju učenicima, naušnice u nosu). Više puta sam predstavnicima Instituta skretao pažnju na izgled i ponašanje predstavnika Agencije jer se radio o učenicima u pubertetu i nastavnik mora pristojno i dostojanstveno izgledati uvijek. U pratnji je bilo sanitetsko vozilo iz grada u kojem je smještena Agencija (nemaju uvid u  elektronske zdravstvene kartone učenika). U poznatom hotelu na Vlašiću u kojem smo bili smješteni, kod djece su bile sobe uglavnom nepospremljene, a neki jastuci krvavi (sve sam napisao u izvještajima), hrane nije bilo dovoljno, uglavnom piletina koja je hladna i neukusna. Sutradan su učenici dobili hamburger (lanč paket) koji je stvarno mirisao na pivo. U izvještaju sam napisao da građani Sarajeva ovaj projekat ne finansiraju da bi djeca bila gladna ili spavala na krvavim jastucima (oko 400 KM je planirano po učeniku za Pohode).

U ovoj školskoj godini Institut nam je poslao obavijest da im više nisu potrebne usluge vanjskih saradnika, a da realizaciju studijskih posjeta preuzimaju Agencije. Također navedeno je i da će radionice, koje su uredno navedene u katalogu vannastavnih programa, biti realizovane od strane licenciranih vanjskih saradnika, odnosno da ih neće realizovati vanjski saradnici nego nastavnici po školama. Kada sam pitao zbog čega smo licencirani kao spoljni saradnici u Projektu, dobio sam odgovor da je licenca važila samo za prošlu školsku godinu.

Mene kao nastavnika historije i kao roditelja zanima, zašto se projekat ˝Od rata do mira˝, koji je bio najavljen i osmišljen kao studijsko putovanje, pretvorio u ekskurziju i borbu/nadmetanje turističkih agencija za tender?

Postavljam i pitanje kakvu obrazovnu ulogu imaju vodiči Agencije koji nisu stručni (vodiči sarajevske turističke agencije bili su svi sa VSS-geografija!)?

Da li svako može da uđe među djecu i predaje osjetljive teme iz historije?

Da li je naš poziv – poziv nastavnika toliko degradiran da su bolji poznavaoci historije turistički vodiči od samih nastavnika?

Dok sam kao spoljni saradnik imao mogućnost da šaljem izvještaje u okviru projekta ˝Od rata do mira˝ stalno sam molio da se uključe svi nastavnici društvenog područja i da bi ove studijske posjete za nastavnike, koji bi bili vodiči i sa djecom interaktivno učestvovali, bila izvrsna edukacija, puno bolja od one koje imamo po sarajevskim hotelima.

Druga moja velika zabrinutost je ljekarska ekipa koju je angažovala Agencija, koja nema uvid u zdravstveni sistem Kantona Sarajevo, tačnije u zdravstvene kartone djece.

Žao mi je što se jedan program koji je izvrsno zamišljen sveo na besplatnu učeničku ekskurziju, fotografisanje i manekenstvo pojedinih uposlenika Instituta, a naša djeca će izgleda i dalje biti samo publika na obilježavanju mjesta masovnog stradanja. Institut je izgleda dodatno ponizio nastavnike Kantona Sarajevo kada je dozvolio da ljudi sa srednjom školom ulaze među djecu i predaju.

U nadi da će ove informacije biti od pomoći u borbi za prava prosvjetnih radnika i naše djece, šaljem vam lijepe  pozdrave. (autor poznat Sindikatu)“