Posljednjih nekoliko godina permanentno se vrše nasrtaji na dostojanstvo prosvjetnih radnika, njihov dignitet i autonomiju u radu, a nadležne institucije, prije svega resorno ministarstvo, njegove službe i rukovodstva javnih ustanova ne čine gotovo ništa da se stanje popravi. 

Većina radnika u obrazovanju, posebno učitelji, nastavnici i profesori, koji svoj posao rade izuzetno profesionalno, nemaju priliku da njihov rad bude na adekvatan način vrednovan, ocijenjen i stimulisan. Stalno slušamo priče od strane poslodavaca (Vlade, resornog ministarstva, rukovodstava ustanova) da novca za edukaciju i stručno usavršavanje i napredovanje nema. Na najvećem gubitku, pored prosvjetnih radnika, jesu upravo oni zbog kojih škole postoje - naša djeca. Česti su i nasrtaji nezadovoljnih roditelja koji podnose neargumentovane prijave na rad prosvjetnih radnika, a koje opet raznorazne inspekcije, čelnici "truhlih" Prosvjetno-pedagoških zavoda i "neupućeni" ministri prihvataju i tako bukvalno maltretiraju prosvjetne radnike. Zbog toga javno kažemo da biti prosvjetni radnik u vremenu teške socijalne i ekonomske krize, krize morala i eri mita, korupcije i kriminala, nije nimalo lako. Ostaje jedino da prosvjetni radnici svoj spas potraže u međusobnom jedinstvu i solidarnosti te da javno kažu kako im posao nije jednostavan i lahak. 

O ovome je Dnevni Avaz u svom izdanju od nedjelje, 27. maja 2012. godine tek malo, površno i nedorečeno pisao.