Evo već sedmicu dana u Kantonu Sarajevo šaljemo/šaljete djecu i omladinu u škole gdje ih dočekuju radni ljudi kojima je zabranjen protest. Prije toga je kriminaliziran štrajk u koji su stupili, uz privođenje Saudina Sivre, predsjednika Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja KS, a izgleda i pokušaje hajke na štrajkače po školama tj. pritiska da ih rukovodstva denunciraju ‘nadležnima’.

Sindikalna akcija pokrenuta je oko novih Standarda i normativa koje Ministarstvo, kao i sve ostalo (šifra: SAFER), uvodi kako je namislilo, uglavnom uz jedva-konsultacije s prosvjetnim radnicima i širom javnošću. Ovoga puta je zanemaren i Sindikat iako dokument mijenja uslove rada, i utoliko je Sindikat legitiman i obavezan sagovornik u tzv. socijalnom dijalogu. A ukoliko se ne uvažava, Sindikat legalno i legitimno može odlučiti da borbu nastavi političkim sredstvima. Obustavom rada, protestom, kampanjom i sl.

Sindikat može odlučiti da se buni, a vidimo da vlast može odlučiti da to zabrani, pa smo tako spoznali da je naša mlada tranzicijska demokratija konačno porasla i grabi stopama svojih učitelja širom svijeta, u represiju kritike i bunta.

Nije im prvi put, ali jest jedan od indikativnijih momenata političkih kretanja. Jer, zanemarimo li medijske okršaje ministrice Naide Hota-Muminović i vođe Sindikata Saudina Sivre, kao i uvijek glasni Školegijum, u javnosti vlada muk. Ni pravaških organizacija, ni međunarodnih zaštitnika demokratije koji obično imaju 24-časovnu dežuru kad je u pitanju neka diskriminacija, ni šokiranih intelektualaca. Pa ni roditelja. Ono što se od roditelja dalo čuti posredovano je društvenim mrežama i službenom reakcijom Udruženja Vijeća roditelja Kantona Sarajevo, samoproglašenog zastupnika stavova roditelja koji već godinama legitimitet crpi iz bliskosti s vlastima i igra opskurnu ulogu u kantonalnom školstvu, zalažući se za neku generalnu dobrobit đaka u onom najbanalnijem obliku humanitarizma bez kompasa i muda, potpuno nesposobno da formuliše iole jasnija načela učešća roditelja u obrazovnom procesu i onda ih se drži. Što dotično udruženje čini lakim plijenom, i teškim naoružanjem, stranačkih politika.

Đačka omladina, sistemski i sistematski utišana dugim ciklusom propiranja mozga, i nema gdje šta reći, a da ih iko od starijih čuje. U datim okolnostima svaki propušteni nastavni sat je čisti dar. A sistem se potrudio da između njih i prosvjetara otvori i održava jaz preko kojeg se gledaju kao neprijateljske vojske iz rovova. Do te mjere da se čovjek ne usudi pomisliti kakav bi tragikomični oblik poprimila tragedija u Kragujevcu 1941. godine premještena u današnji vakat. Sudeći po prijavama nasilja u školskim klupama, teško da bi se tu iko više i za kog žrtvovao, prije će biti da bi svako svakog rado žrtvovao. 

Identiteti > klasa

Ono jest, predsjednik Sindikata nije naročito omiljen lik u široj javnosti. Kombinacija interne čvrste ruke, neskrivenog samoveličanja i društvenog konzervativizma, pa i retrogradnosti, nisu ga učinili miljenikom sarajevske čaršije, čak ni one bliske mu po ideološkim uvjerenjima. Sindikalisti moraju biti snažni, ali Sindikat mora biti snažniji.

Valja napomenuti i to da se kantonalna ministrica obrazovanja Naida Hota-Muminović potrudila i oko diskreditacije vođe Sindikata poređenjem plata gdje je njena ispala znatno manja. Ovdašnja javnost odavno je dresirana da se lijepi za broj nula i zgraža nad javnom potrošnjom, pa i kad je u pitanju, na primjer, ulaganje u obrazovanje ili vodovod ili očuvanje šuma. To znači da smo temeljito svarili prvu lekciju svakog neoliberalnog demokratizatora – budžet je otimačina od usta poštenih kapitalista. Kad u to ubijediš ljude, možeš ga srezati do kosti. Dok se ljudi dosjete da tako gube kvalitetnu socijalnu zaštitu ili obrazovanje, već je gotovo.

Tako i u ovom slučaju svi vide samo cifre, a ne principe, pa ministrica ispadne uboga i skromna javna službenica spram bahatog sindikaliste. I niko se ne upita, a zašto sindikalista ne bi bio bolje plaćen? Sindikalna borba je borba za ekonomsku poziciju radnika. Što većina nas jeste jer dajemo vlastiti rad u najam, privatniku ili državi. U ovom slučaju je to i borba za dostojanstven rad i pravičnu naknadu onih među nama koji rade s mladima, dakle kategorijom koja je među primarnim odgovornostima zajednice, a istovremeno je i ključni akter budućnosti društva. Organizacija te borbe i treba da bude bolje plaćena nego rad nekog stranačkog lovca na promaju čiji mandat najčešće zavisi od poslijeizborne unutarstranačke i međustranačke trgovine, a politika od trenutnog odnosa matične stranke i sponzora.

No za intelektualnu kremu, stranačku elitu i NVOovsku zajednicu veći značaj vjerovatno ima sama problematika. Naime, poučavani smo da o pravima mislimo u kontekstu identitarnih manjina. Odvikli smo se misliti o pravima većine – one klasne. Radništva, dakle, a u ovom slučaju iz jedne od grana koja je presudna za cijelo društvo.

Ali ta karta u BiH već decenijama ne igra. Na tu kartu se ne putuje po konferencijama na ‘atraktivnim destinacijama’ u Evropskoj uniji, ne ubiru se grantovi i ne gradi intelektualni imidž. Ne razvija se pogodna klima za investitore. Ne pridobijaju birokrate iz EU i ne crpe sredstva međunarodnih finansijskih organizacija. To je jedna baksuzna karta, kao Crni Petar. Još i više ako se radi o radnicima iz javnog sektora koji smo naučeni posmatrati kao debelog parazita. Što i nije daleko od istine kad se shvati da su nam stranačke elite otele javnu administraciju, pa i čitavu državu, i upregli je za svoje interese. I tu sindikati nisu bili nikakva iznimka. Radnička prava ovdje odavno zavise isključivo od sprege sindikalnih vođa sa vladajućom stranačkom klikom.

Pa tako ima dušebrižnika koji će primijetiti da se rukovodstvo Sindikata već godinama poigrava političkim uticajem i ekskluzivnim stranačkim kanalima ka vlastodršcima. Ko se mača laća… Nisu sasvim u krivu. No i to je pristajanje na rezon koji sindikate svrstava u zbavljače zimnice, a politički život i borbu svodi na institucionalne klupe i protokole. Između suverenosti institucija i politizacije sindikalne borbe, biram politizaciju sindikalne borbe, jer upravo su politički napori sindikata kroz istoriju doprinosili pobjedama ciljeva radnih ljudi nad interesima elita.

Samo što je pitanje šta politizacija radničke borbe znači i kako se manifestuje.

Pravo zboreći, nije da se sadašnje rukovodstvo prosvjetara iskazalo u političkom buđenju, razvoju političke svijesti i zaoštravanju borbe svog članstva. Naprotiv, iako veoma djelotvorne, igrice sa stranačkim elitama i sjedenje podno prijestolja pristojno su pacifikovali prosvjetne radnike, a Sindikat učinili vrsnim u vizantijskom nadigravanju snaga, ali i slabim za samostalnu i frontalnu borbu. Borbu koja, u najboljoj tradiciji radničkog (samo)organizovanja, ne mora i ne treba da se uklapa u zakonski okvir i nametnute norme, jer se upravo pokazalo da taj okvir uvijek prvenstveno služi očuvanju moći onih koji je već imaju. I tu nismo nikakva aberacija tržišne demokratije, naprotiv. Gušenje pobuna sve je češće i otvorenije.

Zato je poražavajuće čuti od predsjednika Saudina Sivre da ‘prosvjetari nisu huligani’ i da će se borba nastaviti pravnim putem jer Sindikat poštuje zakone ove države. Koje zakone, čije zakone? Zakone koji dopuštaju da se omladina u nastavnom procesu upregne kao jeftina radna snaga pod izlikom dualnog obrazovanja i usklađivanja s tržištem? Zakone koji su prosvjetare učinili slugama bogatih roditelja? Na koncu, ko je tu huligan? 

I šta sad?

Čini se da bi prosvjetari bolje prošli da su malo više huligani. Pouzdati se u sistem koji je i dosad radio samo utoliko što se rukovodstvo dobro snalazilo sa starom konzervativnom desnicom očigledno baš i nije neka djelotvorna strategija.

Moraće se istupiti iz te žabokrečine dvorskih intriga i usluga. Moraće se odabrati hrabriji iskorak iz udobnosti ustaljenih transakcija, da bi se uradilo nešto ovakvo:

Prije deset godina čikaški prosvjetari zapalili su fitilj nečega što je na kraju preraslo u opšti bunt učitelja na državnom nivou. Suočeni s planom privatizacije gradonačelnika Rahma Emanuela iz Demokratske stranke, više od dvadeset i šest hiljada radnika u prosvjeti zatvorilo je škole na sedam dana u septembru 2012. Sindikat prosvjetnih radnika Chicaga (CTU) izborio je povišicu plata od 17 posto i veća sredstva za učenike, te zaustavio povećanje troškova zdravstvene zaštite od 40 posto, kao i prijedlog da se plate nastavnika određuju prema rezultatima standardiziranih testova učenika. Ništa manje važno, Sindikat je doveo u pitanje reforme usmjerene ka korporativizaciji obrazovanja, izgradio duboke veze s članovima zajednice i osnažio prosvjetare diljem grada i zemlje. (izvor: Jacobin, prevod: S. N.)

A šta su učitelji iz Chicaga tako čudotvorno uradili? Pobunili su se za opšte dobro, kako se kaže u citiranom članku, i tako demonstrirali snagu radničkog sindikalizma koji se bori za (radne) ljude uopšte. Gradili su bazu solidarnosti i zajedništva s drugima oko sebe, nisu pleli mrežu usluga i protuusluga s vlastima. Ukratko, od radnika – za radnike. To gradi široke frontove i tako se dobijaju bitke.

Možda je jačanje represivnih metoda naših vlasti i sve učestalije i otvorenije gušenje nejakih društvenih snaga na koncu čak i dobra vijest. Neće li nas sve katapultirati u istinski, žestoki prostor političke borbe društva protiv centara moći, a van ove sterilne sale za demokratizatorske tribine i kurseve političke impotencije.

IZVOR: