Vlada Kantona Sarajevo i Samostalni sindikat osnovnog odgoja i obrazovanja FBiH postigli su sporazum o novom kolektivnom ugovoru, čime su protesti i generalni štrajk prosvjetnih radnika u Kantonu Sarajevo otkazani. Iz šturog saopćenja jasno je da će, pored ranijeg povećanja osnovice, radnici u prosvjeti dobiti dodatno povećanje plate od 10%, ali je krajnje nejasno šta je s ostalim zahtjevima Sindikata, posebno onima koji se tiču nezadovoljstva reformom preduniverzitetskog obrazovanja i ukupnim položajem prosvjetnih radnika u društvu.

Sve je ostalo na obećanjima i krajnje oprečnim nadanjima: Sindikat se nada da će biti uključen u sve procese, dok Ministarstvo obrazovanja i odgoja KS-a poručuje kako su „ustav i zakoni jasno propisali šta je čiji posao“. Čini se da će konflikt između vlasti i sindikata, koji očigledno postoji i koji je, možda, odveć personalan, barem privremeno biti „zaleđen“. Ne sporeći potrebu povećanja plata, čini se da se ovim pod tepih guraju ostali problemi u obrazovanju koji su karakteristični kako za Kanton Sarajevo tako i za ostatak BiH.

Prvi problem svakako je ukupni položaj prosvjetnih radnika u društvu i sve manja atraktivnost ovog zanimanja, što za posljedicu ima manjak nastavnog kadra. Djeca i roditelji već svjedoče da je normalan nastavni proces nemoguć za niz predmeta upravo jer nedostaje nastavnika. Trenutno, deficitarnost se ponajviše osjeti za matematiku, njemački jezik, informatiku, ali je sigurno da će se i drugi nastavni predmeti suočiti s istim problemom – nastavnika, jednostavno, neće biti. Iako se, nažalost, smanjuje i broj djece u školama, broj studenata na nastavničkim fakultetima pada brže. Broj studenata na Univerzitetu u Sarajevu se prepolovio u proteklih 15 godina, a posebno su pogođeni društveni i humanistički fakulteti, koji redovno ne mogu popuniti odobrene kvote studenata. Na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru 2018. niko se nije upisao na Odsjek za bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu u Tuzli prije dvije godine historiju je upisao samo jedan student, za nastavnika biologije interes u 2022. u Sarajevu je pokazao samo jedan student, Univerzitet u Istočnom Sarajevu žalio se kako im je u prošloj godini srpski jezik upisao jedan student, a filozofiju, matematiku i fiziku nijedan… Ovo kompleksno pitanje, koje nije samo fenomen Bosne i Hercegovine, ostaje potpuno neadresirano i  vlast kao poslodavac, uglavnom, i dalje nastupa kao neki bahati privrednik iz provincije koji na svako nezadovoljstvo radnika odgovara: „Ako nećeš ti, ima ih 100 koji čekaju u redu.“ Možda je i bilo prije 10 godina, ali to vrijeme je prošlo, davno prošlo.

Reforma koja teče

Očigledno je da materijalni uvjeti nisu isključivi razlog za sve manju poželjnost nastavničkih zanimanja. Bitan faktor svakako je pritisak roditelja, ali i pritisak uprave škole da se ne daju slabe ocjene kako se ne bi smanjio broj djece. Poželjnosti ne doprinosi ni situacija u kojoj nastavnici po deset godina i više svakog ljeta iznova prolaze konkursne procedure te ni u jednoj školi ne ostaju duže od jedne nastavne godine… Nastavničke fakultete upisuju sve češće oni koji nisu imali drugu opciju, a u prosvjeti ostaju oni koji mogu sebi priuštiti neizvjesnost konkursa, sve rjeđi entuzijasti i oni koji prosvjetu vide tek kao privremeno rješenje. Da moć, privilegije i atraktivnost ne stanuju u školskim klupama ponajbolje svjedoči činjenica da danas prosvjeta više nije „muški posao“, već je galantno prepušten uglavnom ženama. Tamo gdje neke moći još uvijek ima, žena toliko po pravilu nema.

Sindikat je u najavi sada već otkazanog protesta i generalnog štrajka ukazivao i na probleme, manjkavosti i nelogičnosti reforme obrazovanja. Reforma je, svakako, potrebna, posebno zbog brzine promjena oko nas, brzine nikad viđene u povijesti. Djeca koja su obrazovanje započela 2004. divila su se floppy disketama i dial-up konekciji, a iz školskih klupa izlaze u vrijeme kad se cijeli svijet sa strepnjom suočava s pitanjem šta nam donosi AI doba. Takve promjene tjeraju i pojedince i sisteme na stalno prilagođavanje, reforma više nije proces koji ima kraj i početak, ona postaje nužna kao proces koji stalno traje.

Kod nas se u toj reformi uglavnom kreće iz pretpostavke da ne postoji domaće iskustvo i znanje koje reformu može iznijeti, što je, možda, najvidljivije na jezičkom nivou reformiranog obrazovanja. U prethodnim sedmicama govorili smo o SAFER obrazovanju, kurikularnoj reformi, u obrazovanju nam rade bachelori koji ocjene unose u EMIS… To je primjer onoga što Boris Buden naziva revernakularizacija jezika i općenito obrazovanja. Svi viši diskursi u kojima se odlučuje o sudbini naroda, diskursi politike, ekonomije i kulture, koriste se drugim jezicima, uglavnom engleskim. Druga krajnje neutemeljena pretpostavka iz koje se najčešće kretalo u reforme jeste da su nastavnici – od onih na univerzitetu do vrtića – neradnici i da će ih se reformom konačno natjerati da rade. A reforma u tom segmentu obično je značila puku birokratizaciju u kojoj se od nastavnika pravilo referenta za sve i svašta, oduzimala autonomija i svodilo ga se na tek običnog birokratu, jednog od mnogih, nebitnog po svemu. Bez obzira na to što okolnosti uvjetuju reformu kao proces koji teče, promjene bi morale biti jasnije definisane, uzimati u obzir okolnosti u kojima se dešavaju i resurse kojima se raspolaže, uz uvažavanje vlastitog iskustva i pameti.

Discipliniranje nastavnika

Dosadašnje iskustvo s reformama obrazovanja možda bismo najbolje mogli opisati nazivom knjige i filma „A Bridge Too Far“ (kod nas prevođeno i kao „Nedostižni most“, mada bi po smislu odgovarao i prijevod „Jedan most previše“). Radi se o frazi koja je u jezik ušla preko savezničke akcije pod nazivom „Market Garden“ iz jeseni 1944, čiji je cilj bio smjelim desantom iza njemačkih linija poraziti Njemačku i Drugi svjetski rat okončati do Božića 1944. Akcija je katastrofalno propala uz ogromne gubitke i to zbog preambicioznog planiranja, zanemarivanja logističkih poteškoća za zračno-desantnu akciju takvog obima, precjenjivanja vlastitih snaga i potcjenjivanja snage neprijatelja. Britanske snage koje su izgubile oko 12.000 ljudi u pokušaju da sačuvaju vitalno važan most na Rajni kod Arnhema iz bitke su dočekane riječima da je akcija sasvim uspjela, iako most nije sačuvan: Vojni vrh svakako je planirao preambiciozno, pa je i ono što se uspjelo sasvim dovoljno. Za sve, osim možda za onih 12.000 hiljada stradalih.

Reforma obrazovanja u Kantonu Sarajevo, na koju su se žalili prosvjetni radnici, po svom obimu je izuzetno kompleksna jer se krenulo u promjenu nastavnih planova i programa, udžbenika, kompletno srednjoškolsko obrazovanje prelazi na dualni sistem obrazovanja, više puta se mijenjaju pravilnici o zapošljavanju, radi se na digitalizaciji… Okvir za reformu, barem kako je predstavljeno javnosti u jednom momentu, daje dokument SAFER (eng. sigurnije), koji je ponovo bio pokušaj “uvoza pameti” jer su na njemu radili “eksperti” za “postnormalno doba”. Iako se Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS-a nakon kritika javnosti ogradilo od ovog dokumenta koji je samo predstavilo, on je ostao kao “preporuka” i nešto što “može biti od koristi”. Nastavnici koji bi trebali da iznesu reformu, kao ključni resurs, osjećaju da nisu akteri već objekti reforme, a vlast proces pretjerano požuruje. Na momente se stiče dojam da vlast nastavnike reformom nastoji “disciplinirati”, što govori da je percepcija o nastavnicima kao neradnicima itekako prisutna. Kako drukčije objasniti insistiranje Ministarstva da nastavnici tokom zimskog raspusta svaki radni dan obavezno dolaze u školu, iako u školi nema ni nastave ni učenika?

Bilo bi šteta, ali ne i nezamislivo da se u doglednoj budućnosti i reforma obrazovanja proglasi vrlo uspješnom za sve osim za nastavnike i učenike. Uostalom, već smo to vidjeli s toliko mnogo reformi u BiH. Vidjeti, naprimjer, pod ‘reformisano pravosuđe’.