Povodom 5. Oktobra međunarodnog dana učitelja kolektiv osnovne škole „Grbavica I“posjetio je Memorijalni centar Potočare i grad Srebrenicu. Na prijedlog naših nastavnica Jasminke Džonko i Samire Šljivo, a uz veliku podršku menadžmenta škole na čelu sa direktorom Omerom Begovićem nastavnici su sa oduševljenjem prihvatili prijedlog.
Obilježavanje ovog dana za nastavnike je posebna i jedinstvena prilika, pa smo odlučili da taj za nas posebni dan provedemo u herojskoj i našim srcima dragoj Srebrenici. U ranim jutarnjim satima iz suncem obasjanog Sarajeva krenuli smo put Potočara uz obavezan odmor koji je ugodno protekao kahvenisanjem u Kladnju. Približavajući se Potočarima osjetila se promjena u našim raspoloženjima, a naša draga kolegica Amela Sulejmanović , porijeklom iz ovih krajeva upoznavala nas je sa mjestima kroz koja smo prolazili. U memorijalnom centru u Potočarima položili smo cvijeće, proučili fatihu i odali počast žrtvama genocida u Srebrenici,te poslušali historijski čas. Naš vodič gospodin Hasan koji je i sam preživio genocid u Srebrenici proveo nas je kroz fabriku akomulatora u Potočarima, a potom smo zajednički pogledali dokumentarni film o stradanju Bošnjaka iz Srebrenice i okolnih općina. Posve poznate slike i prizori, teške priče i uzdasi majki što sinove, muževe i braću svoju izgubiše nanovo su kod nas izazvale bol i suze. Po ko zna koji put suosjećali smo, žalili i molili Boga da se nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Pod velikim utiscima, suznih očiju i bolnih uzdaha nijemo i dostojanstveno nastavili smo naš put ka Srebrenici. U restoranu u centru ovog lijepog grada ručali smo i razgovarali sa našim ljubaznim domaćinima.
Tamo su nas dočekale mlade, lijepe i elokventne učiteljice i nastavnice povratnice koje su odlučile da život nastave dijeliti u svome gradu i sa svojim narodom. Dale su nam ove mlade žene, supruge i majke novu nadu da je život moguć, da je suživot neizbježan, a obrazovanje jedini način naše „borbe“ za bolje sutra. Uručili smo im skromne darove koje smo zajednički sakupili, od srca kao znak zahvalnosti što naša djeca u ovom krvlju natopljenom dijelu Bosne imaju toplu riječ, podršku i uzor. Krenuli smo nazad u Sarajevo, pomiješanih osjećanja. Tužni i potreseni, zadovoljni i ponosni što smo ovaj za nas posebni dan podijelili sa onima koji to najviše zaslužuju. I kao što napisasmo u knjigu utisaka u tvornici akumulatora u Potočarima:“Ne smijemo napisati da smo bez riječi! Bez riječi nesmijemo ostati. Trebamo i moramo stalno i uvijek pričati da se nikada i nikome ne ponovi genocid!“ Mi smo nastavnici, oni koji mlade naraštaje uče onome što ne znaju, upoznaju sa onim sa čime se nisu susreli, o čemu nisu slušali....preuzeli smo obavezu a ovom posjetom je i potvrdili da ćemo učiti našu djecu DA NIKADA NE ZABORAVE SREBRENICU!!!