Iz pera jedne pedagogice

Kako sam tužna ne možete znati

ja se zovem škola, kao druga mati.

Hodnici su pusti, zvono tiho, tiho

gdje su mili đaci niko nije kiho'.

A dvorište školsko tužno, jos tužnije

šta je s'onom grajom to mi je najmilije.

Tabla, kreda, spužva ničemu ne služe

poželjeli đake da se s njima druže.

Iz dnevnika se i petica smije

jedinice tuguju kao da ih nije.

Voljeli smo laptop, kompjuter, igrice

sada smo ih siti, nema nastavnice.

Na ekranu časovi, milina nam nije

gdje su naši drugovi, niko se ne smije.

Molimo Te Bože, naše muke skrati

i u dragu školu što prije nas vrati.

(Almedina Pašić-Muratović, pedagog-psiholog)