Kurikulumi koji podržavaju fragmentirani obrazovni sistem
Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo je 9. 10. 2019. godine objavilo Javni poziv za prijavu kandidata za člana Stručnog tima za izradu predmetnih kurikuluma. To je zapravo ponovljen prošlogodišnji javni poziv (sadržaj je identičan), objavljen u posljednjoj godini mandata ministra Elvira Kazazovića (2014-2018), na koji sam se prijavila, pa odustala nakon što sam izabrana u jedan od stručnih timova. Odustala sam zbog nepoštivanja propozicija Kazazovićevog javnog poziva i zbog toga što sam uvidjela da učešćem u izradi predmetnih kurikuluma na nivou Kantona Sarajevo podržavam fragmentirani obrazovni sistem.
Kurikulum i ishodi učenja
Za razliku od ministra Kazazovića, ministrica Bogunić je raspisala i Javni poziv za prijavu osnovnih škola Kantona Sarajevo u kojima će se eksperimentalno izvoditi nastava s primjenom ishoda učenja u predmetu Bosanski jezik i književnost, Hrvatski jezik i književnost, Srpski jezik i književnost u III i VI razredu. Neupućeni u značenja pojmova kurikulum i ishodi učenja ne vide problem u tome što su ovakva dva javna poziva raspisana u isto vrijeme. Za one koji znaju da, pored ostalog, kurikulum obuhvata nastavne planove i programe pojedinih predmeta ili područja, nelogično je da se izrađuje kurikulum prije nego što se dobiju rezultati eksperimentalne nastave s primjenom ishoda učenja.
Ali, nije ovo jedina nelogičnost u procesu reforme obrazovanja u Kantonu Sarajevo! Neću polemizirati o definiciji ishoda učenja i o njihovoj navodnoj razlici u odnosu na ciljeve nastavnog plana i programa – samo ukazujem kreatorima reforme obrazovanja u Kantonu Sarajevo da važeći nastavni plan i program za, primjerice, historiju u osnovnoj školi, sadrži ishode učenja, što znači da nastavnici historije već tri godine primjenjuju ishode učenja u nastavi!
Svoj profesionalni vijek u prosvjeti počela sam 2002. sa nastavnim planovima i programima koji su izrađeni u ratnim godinama i sve to vrijeme gledam reforme u BiH u oblasti obrazovanja koje se, dakle, osamnaest godina, provode tempom korak naprijed – nazad dva. I kada sada sagledamo hronologiju reformskih procesa u oblasti obrazovanja, moguće je doći do zaključka da obrazovanje nije postalo kvalitetnije, nego su reforme održavale stare i generisale nove probleme.
Revizija, odstupanje, podjela...
U postratnom periodu krucijalni problem obrazovnog sistema u BiH bio je primjena tri nastavna plana i programa: dva paralelna u FBiH i jedan u RS-u. Škole u FBiH su radile po bosanskom planu i programu koji je odobrilo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Republike Bosne i Hercegovine i hrvatskom koji je odobrilo Ministarstvo za obrazovanje ranije neovisne uprave Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Reforma osnovnog obrazovanja, čiji je cilj bio i harmonizacija nastavnih planova i programa, još više je podijelila obrazovni sistem, pa smo umjesto jedinstvenog nastavnog plana i programa na bosanskom jeziku dobili više nastavnih planova i programa na bosanskom jeziku.
U RS-u je obrazovanje na nivou entiteta i škole rade po jedinstvenom nastavnom planu i programu. U Federaciji je obrazovanje na nivou kantona i dok Zavod za školstvo iz Mostara brine o svim školama koje rade po NPP-u za nastavu na hrvatskom jeziku, u kantonima u kojima su Bošnjaci većina nastava se, od prelaska sa osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja, odvija po Okvirnom nastavnom planu i programu FBiH po kojem su napisani udžbenici, jer je konkurse za izradu udžbenika raspisivalo Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike koje čine kantonalni ministri obrazovanja sa federalnim ministrom kao koordinatorom. U početku nije bilo odstupanja od Okvirnog plana, sve dok prva generacija đaka devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja nije upisana u 5. razred. Tada je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo donijelo odluku o revidiranju nastavnog plana i programa za predmet Društvo. Nakon toga su učinjena odstupanja od Okvirnog plana i u drugim kantonima sa bošnjačkom većinom, ali sasvim sigurno u Kantonu Sarajevo su napravljena najveća odstupanja, pogotovo revizijama nastavnih planova i programa za vrijeme mandata ministra Elvira Kazazovića. Izradom predmetnih kurikuluma na kojima sada radi Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo doći će do još veće razlike između nastavnih planova i programa za osnovnu školu u kantonima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.
Prvo novi udžbenici, pa onda novi nastavni plan
Teško je identificirati subjekte odgovorne za provođenje reforme osnovnog obrazovanja bez ostvarenih očekivanih rezultata, ali je očito da u održavanju podijeljenog obrazovnog sistema značajnu ulogu ima Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.
Naime, oni su i za vrijeme osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja odbijali primijeniti nastavni plan i program koji je donijelo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. U toku školske 2002/2003. godine ovo Ministarstvo je donijelo novi nastavni plan i program za historiju i izrađeni su moderni udžbenici, ali u Kantonu Sarajevo su učenici i nastavnice imali malo koristi od njih jer je nova kantonalna obrazovna vlast na početku školske 2002/2003. godine donijela novi nastavni plan i program koji nije bio u skladu sa federalnim nastavnim planom i programom po kom je izrađen udžbenik. Zbog toga su đaci u Kantonu Sarajevo trebali dva ili tri udžbenika historije u jednom razredu! Od tada do danas Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo radi na održavanju podijeljenog obrazovnog sistema.
Na konkurs sa dvije verzije udžbenika
Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH usvojen je 2003. godine, prema kojem je uvedeno zajedničko jezgro nastavnih planova i programa s ciljem da se okonča bilo koji oblik segregacije u obrazovanju i prokrči put jedinstvenijem sistemu obrazovanja u cijeloj BiH. Zajednička jezgra nastavnih planova i programa je prvo implementirana u udžbenicima historije koji su štampani 2007. godine. Najbolji primjer neorganiziranog provođenja reforme obrazovanja je konkurs za pribavljanje rukopisa udžbenika historije koji je Ministarstvo obrazovanja i nauke u Vladi FBiH raspisalo 2006. godine. Prema propozicijama konkursa, autori su trebali napisati udžbenik u skladu s tri dokumenta koji se međusobno isključuju: Nastavni plan i program, Zajednička jezgra nastavnih planova i programa i Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika historije. To je značilo da ako, naprimjer, autor piše udžbenik u skladu sa Nastavnim planom i programom, nije mogao poštovati Zajedničku jezgru nastavnih planova i programa i obratno. Zbog toga je izdavačka kuća Bosanska riječ iz Sarajeva (sa kojom sam imala ugovor) morala na konkurs predati dvije verzije rukopisa udžbenika za 6. razred! Jedan recenzent je odobrio jednu, a drugi recenzent drugu verziju rukopisa udžbenika.
Reformom osnovne škole, odnosno uvođenjem devetogodišnje osnovne škole ujednačeni su nastavni planovi i programi u školama koje rade po bosanskom nastavnom planu i programu, ali Kanton Sarajevo se ubrzo opet odmetnuo. Za vrijeme mandata ministra Elvira Kazazovića (2014-2018) provedene su dvije revizije nastavnih planova i programa koje su dovele učenice i nastavnice u situaciju da nastavu izvode bez sadržajno adekvatnih udžbenika. U postojećim udžbenicima nema nastavnih sadržaja jer su pisani po drugom nastavnom planu i programu. I ponovo škole u Kantonu Sarajevo imaju stari problem s učenicima koji su prethodne razrede završili u nekom drugom kantonu jer su ih završili po drugačijem nastavnom planu i programu.
Revizija nastavnih planova i programa za osnovnu školu izvršena je pod pritiskom nastavnica i roditelja, a sad se mnogi čude i ljute što nemaju programske sadržaje u udžbenicima. Ne treba im zamjeriti jer nastavnici nisu upućeni u proceduru izrade, odobravanja i štampanja udžbenika. Zbog ovakve situacije u javnosti je sve više zahtjeva za ukidanjem devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja i ponovnim uvođenjem osmogodišnjeg osnovnog obrazovanja, iako trajanje osnovnog obrazovanja nije presudno za kvalitetno obrazovanje.
Malo o nastavnicama i obavezama
Kada bi svi kritičari trenutnog osnovnog obrazovanja pogledali nastavničke pripreme i odobrene priručnike za nastavnike, uvidjeli bi inovativnost nastavnica i shvatili da se nastava ne bazira samo na učenju napamet potrebnih i nepotrebnih informacija.
Ponedjeljkom imam šest časova nastave, i to po četiri redovna i sedam individualnih nastavnih planova i programa. Vikendom pripremam nastavu za ponedjeljak. Jedan čas pripremam, naprimjer, tako što prvo pročitam nastavnu jedinicu u udžbeniku da bih se podsjetila na sadržajni okvir, a onda pregledam Školski sat, 45-minutnu emisiju na HRT-u (jer na domaćim TV-kanalima nema ovakvih emisija) i definiram pitanja i zadatke za učenice i učenike. Na to potrošim oko sat i po, a potom trebam za ponedjeljak pripremiti časove po tri redovna i sedam individualnih nastavnih planova i programa! Inače, od nastavnika se traži još i pismena nastavna priprema! Na to potrošim minimalno pola sata za svaku nastavnu jedinicu. Pošto to vrijeme nemam – odavno ne pišem nastavnu pripremu. Smatram to gubljenjem vremena jer ne gledam, niti mogu, u nastavnu pripremu dok radim sa đacima. Nastavnica može napisati nastavnu pripremu, a da zatekne takvu situaciju u odjeljenju da mora potpuno promijeniti koncept časa. Često moram otići do gradske biblioteke po knjigu, a najčešće na internetu tražim stručne članke i nastavne materijale, što nekad traje satima.
Dogodi mi se da improviziram čas jer nemam ni snage ni vremena za pripremanje časova sjedeći satima za kompjuterom. Tako mi se jednom desilo da sam zbog premorenosti krenula na posao nespremna, a onda mi je, vozeći se autobusom do škole, pala na pamet ideja da napišem priču Selmino putovanje kroz BiH sa puno materijalnih grešaka. Na osnovu priče i karte BiH učenici su vježbali orijentaciju u prostoru i primijenili znanje o reljefu, rijekama, planinama i privredi BiH. Iako je improviziran, to je bio jedan od boljih časova.
Problem je i to što nastavnice često ne mogu realizirati ono što su zamislile jer nemaju, naprimjer, adekvatnih nastavnih sredstava i pomagala – a dobro bi bilo da za nastavu historije imamo multimedijalne projektore. U svom kabinetu sam imala projektor sve do ove godine, ali se pokvario. Škola nema sredstava da kupi novi, kao što nema sredstava ni da kupi potrebne historijske karte i bar jedan stalak za kartu.
Kao da već nemamo previše posla, od nastavnika se traži i nepotrebna pedagoška dokumentacija. Tako dobijemo nastavni plan i program razrađen na nastavne jedinice, a onda ih prepisujemo istim redoslijedom u obrasce za godišnji nastavni plani i program, pa opet istim redoslijedom u obrasce za mjesečni nastavni plan i program i na kraju istim redoslijedom u elektronski dnevnik!
Nastavnice i nastavnici su u radu ograničeni i organizacijom nastave na razredno-predmetno-časovnom principu, neorganiziranom inkluzijom učenika s poteškoćama u razvoju, sve većim brojem odgojno zapuštene djece, te Pravilnikom o ocjenjivanju učenika koji propisuje koliko ocjena učenik mora imati u određenom vremenskom roku, bez uputa nastavnicima u pogledu načina vrednovanja đačkih znanja i vještina. Da nije ovog – nebo bi bilo granica i nastavnicama i njihovim učenicima, i sa udžbenicima i bez njih, i sa reformom i bez nje!
IZVOR:
