Članom 1. predloženih izmjena i dopuna ZOR briše se član 18. stav 2. ZOR koji glasi: (1) Poslodavac je dužan, uz pisanu saglasnost radnika, obračunati i iz plaće radnika, obustavljati sindikalnu članarinu, te je uplaćivati na račun sindikata, u skladu sa uputama sindikata. Dakle, ovo nije ništa drugo do udar na sindikat.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Članom 2. predloženih izmjena i dopuna ZOR u potpunosti se mijenja član 19. Zakona o radu, koji je bio jedna od rijetkih pozitivnih novina u ZOR. Naime, članom 19. bila je propisana primjena najpovoljnijeg prava (in favorem laboratores, što je temeljni i općeprihvaćeni pravni princip radnog prava) bez izuzetka u situaciji kada je neko pravo radnika bilo različito regulisano zakonom, kolektivim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Predloženom izmjenom se (kao i skoro svim ostalim izmjenama) do potpunog besmisla dovodi kolektivno pregovaranje, jer se onemogućuje da, čak i ako zato postoji volja poslodavca i sindikata, povoljnije regulišu prava koja su regulisana zakonom (ovo je posebno bitno u kontekstu predložene izmjene člana 75. ZOR).
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 3. predloženih izmjena i dopuna ZOR – Ova izmjena je u suštitni pozitivna, jer se istom utvrđuje da je poslodavac fotokopiju prijave na obavezno osiguranje dužan dostaviti radniku na dan zaključenja ugovora o radu ili stupanja na rad, umjesto dosadašnjg roka od 15 dana. Mada, ovo će po mom mišljenju iz objektivnih razloga biti vrlo teško provodivo, čega je svjestan i predlagač. Stoga smatram da ova izmjena po meni služi samo kao trik kojim će se nastojati pokazati kako su ove izmjene u interesu radnika. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Član 4. predloženih izmjena i dopuna ZOR – ovom izmjenom se rok za korištenje drugog dijela godišnjeg odmora iz prethodne godine skraćuje za tri mjeseca, odnosno sa 30. juna na 31. mart naredne godine. Volio bih kada bi svi radnici, naročito u realnom sektoru, bili u mogućnosti da čitav godišnji odmor iskoriste u tekućoj godini, ali ga često ne iskoriste ni do 30.06. naredne godine zbog manjka izvršilaca. Ovom izmjenom se ta situacija dodatno pogoršava i prkatično dovodi u pitanje korištenje drugog dijela godišnjeg odmora.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 5. predloženih izmjena i dopuna ZOR – formulacija da se plata sastoji „isključivo od“ osnovne plate, dijela plate za radni učinak i dodataka iz člana 76. Zakona u direktnoj je vezi sa predloženim izmjenjenim članom 19. ZOR. Drugim riječima, ovim se indirektno ukida pravo na uvećanje plaće po osnovu npr. minulog rada (čak i ako je regulisano kolektivnim ugovorom), jer ga nema u članu 76. ZOR. Ništa drugo do ograničavanje slobode kolektivnih pregovora i derogiranje prava radnika.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Članom 6. predloženih izmjena i dopuna ZOR, prema kojem Vlada FBiH utvrđuje „najnižu satnicu“ koja je praktično glavni element kolektivnih ugovora, Vlada u potpunosti marginalizira sindikat i udruženje poslodavaca i čini besmislenim kolektivno pregovaranje, te na sebe preuzima ingerencije koje joj apsolutno ne pripadaju. Vlada eventualno može utvrditi samo minimlanu platu kao neku zaštitnu kategoriju, u skladu sa Konvencijom MOR 131, bez ograničenja slobode na kolektivne pregovore.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 7. izmjena i dopuna ZOR – Još jedan pravni apsurd bez presedana, ali i izuzetno opasan pokušaj onemogućavanja ustavnog prava na štrajk čistim zastrašivanjem radnika. Predložena alineja „k“ znači da bi radniku koji je učestvovao u štrajku koji je odlukom nadležnog organa utvrđen nelegalnim, zbog te činjenice po sili zakona (ipso iure) prestao radni odnos (dakle bez provođenja bilo kakvog prethodnog disciplinskog ili drugog postupka, bez prava da iznese svoju odbranu itd). Vrlo dobro znamo da je prema važećem zakonu o štrajku skoro nemoguće organizovati štrajk u skladu sa zakonom o štrajku, jer je zakon nedorečen i konfuzan, pa štrajkovi „padaju“ i zbog banalnih formalnosti. Međutim, sudska odluka kojom je štrajk utvrđen nezakonitim, bez obzira na razlog, bi poslodavcu dala mogućnost i poslužila kao pravni osnov za donošenje deklaratornog rješenja o prestanku radndog odnosa radniku ili svim radnicima koji su učestvovali u štrajku, kao u situaciji kad radnik npr. umre ili stekne uslove za penziju. Ovo je po meni i u suprotnosti sa samim lex specialis zakonom o štrajku, koji u članu 3. stav 2. propisuje da „učestovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu“. Analogno tome, učešće u nezakonitom štrajku predstavlja povredu ugovora o radu, dakle eventualno osnov za davanje otkaza ugovora o radu, ali u skladu sa procedurom propisanom zakonom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Članom 8. predloženih izmjena i dopuna ZOR se povećava prag za reprezentativnost sindikata kod poslodavca sa 20 na 30% od ukupnog broja radnika kod poslodavca. Dakle, reprezentativnost bi izgubili sindikati koji imaju 20 do 30% učlanjenih radnika kod poslodavca.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Članovima 9. i 10. predloženih izmjena i dopuna ZOR smanjuje se prag za reprezentativnost sindikata na nivou Federacije (Savez) i granskih sindikata za teritoriju Federacije ili kantona sa 30 na 15% od ukupnog broja radnika. Po mom mišljenju, svrha ove izmjene je namjera Vlade da otvori prostor nekim drugim, pa zašto ne reći i „žutim“ sindikatima da pređu prag reprezentativnosti, kako bi ih onda kao podobne izabrala za vođenje socijalnog dijaloga.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 11. predloženih izmjena i dopuna ZOR – ovdje se također radi o smanjenju praga za reprezentativnost udruženja poslodavaca sa 20 na 10%, isto obrazloženje kao i za prethodnu stavku.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 12. – ovaj prijedlog je vrhunac pravnog nasilja i samovolje, ali i totalnog neznanja. Ovim se prijedlogom, odnosno vezivanjem člana 137. stav 2. sa članom 143. ZOR dovodi u pitanje ne proširenje primjene zaključenih kolektivnih ugovora, nego mogućnost zaključivanja općeg ili granskih kolektivnih ugovora uopće, ovisno od toga da li, prema „nečijoj“ procjeni, za to postoji ili ne postoji interes Federacije. Kada se još ima u vidu i član 18. prijedloga izmjena i dopuna, prema kojem će minimalna prava propisati Vlada ako se u roku ne usklade kolektivni ugovori, dobije se jasna slika šta je konačni cilj.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 13. predloženih izmjena i dopuna ZOR – predloženom dopunom stava 1. i 2. člana 138. ZOR se kao ugovorna strana kod Općeg ali i kod svih granskih kolektivnih ugovora nameće Vlada FBiH, a sada je jasno sa kakvim namjerama. Također, stavom 5. istog člana se „mali“ sindikati ali i „alternativna“ udruženja poslodavaca (veza član 9,10. i 11. predloženih izmjena) nameću kao ravnopravni partneri i faktori u zaključenju kolektivnih ugovora.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 14. predloženih izmjena i dopuna ZOR – Iz prethodnih izmjena se vidi jasna intencija da kolektivni ugovori nestanu kao izvor prava, i da u tom slučaju minimalna prava kao „spasilac“ radnika, ali po svom nahođenju utvrđuje Vlada (ni opći ni granske kolektivne ugovore neće biti moguće zaključiti ako Vlada ne da pristanak kao ugovorna strana, tako da Vlada postaje i ugovorna strana i „zakonodavac“ u ovom slučaju, što je situacija bez presedana).
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 15. predloženih izmjena i dopuna ZOR – Još jedan pravni nonsens, vidjeti obrazloženje kod člana 12.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 16. i 17. predloženih izmjena i dopuna ZOR su povezani. Naime, članom 172. Zakona o radu je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 KM do 50.000,00 KM kazniti poslodavac koji ne isplati plaću u roku utvrđenom u članu 79. stav 1. ovog zakona sa svim pripadajućim doprinosima. Međutim, sad se predlaže brisanje člana 172. (toliko o zaštiti prava radnika na redovnu platu), a umjesto toga se ovaj prekršaj „prebacuje“ u prethodni član 171. gdje je zaprijećena sankcija 1000,00 do 3000,00 KM. Svaki dalji komentar se suvišan.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Član 18. – isto obrazloženje kao i kod člana 12. i 14. Kolektivni ugovori će ili biti „po volji“ Vlade ili ih neće biti nikako. U donjem tekstu su date odredbe Ustava i međunarodnih izvora radnog prava koje se krše predloženim izmjenama i dopunama ZOR: Članom 2. stav 1. Ustava Federacije BiH je propisano da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno: (1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na: a) život; b) slobodu, s tim da su hapšenje i pritvaranje dopušteni samo u skladu sa zakonom; c) jednakost pred zakonom; d) zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu; e) pravičan krivični postupak; f) zabranu mučenja, okrutog ili nehumanog postupanja ili kažnjavanja; g) privatnost; h) slobodu kretanja; i) azil, j) zaštitu obitelji i djece; k) imovinu; l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad; (IZ SLOBODE OSNIVANJA I PRIPADANJA SINDIKATIMA DERIVIRA SLOBODA NA KOLEKTIVNE PREGOVORE) Članom 6. Revidirane Europske socijalne povelje iz 1996. godine, koju je Bosna i Hercegovina potpisala 11.05.2004. godine, a ratifikovala 07.10.2008. godine i koja ima pravnu snagu ustavnih normi je propisano: „Sa ciljem osiguranja djelotvornog korištenja prava na kolektivno ugovaranje, Zemlje potpisnice preuzimaju obavezu da: 1. promoviraju zajedničke konsultacije između radnika i poslodavaca; 2 . promoviraju, gdje je potrebno i pogodno, mehanizam za dobrovoljne pregovore između poslodavaca odnosno organizacija poslodavaca i organizacija radnika sa ciljem regulisanja radnih uvjeta i pretpostavki preko kolektivnih ugovora; 3. promoviraju uspostavu i korištenje odgovarajućeg mehanizma pomirenja i dobrovoljnearbitraže za rješavanje radnih sporova; i priznaju 4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju sukoba interesa, uključujući ovdje pravo na štrajk, uz poštivanje obveza koje eventualno proistječu iz kolektivnih sporazuma koji su ranije sklopljeni.“ U skladu sa Dijelom III ove Povelje, zemlja koja ratifikuje Povelju u obavezi je da ratifikuje najmanje šesnaest članova, od čega najmanje šest članova moraju biti iz tzv. ’’tvrdog jezgra’’ Povelje. Jedno od prava koja čine „ tvrdo jezgro ’’ Evropske socijalne povelje je i pravo na kolektivno pregovaranje iz člana 6. Povelje. Članom 2. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87 o sindikalnim slobodama koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 02.06.1993. godine je propisano da „radnici i poslodavci imaju pravo, bez ikakve razlike i bez prethodnog odobrenja, osnivati i, pod uvjetima koji mogu biti propisani samo pravilima te udruge, pristupati udrugama prema vlastitom izboru.“ Članom 3. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87 o sindikalnim slobodama je propisano da „Udruge radnika i poslodavaca imaju pravo izraditi svoje statute i pravila, potpuno slobodno birati svoje predstavnike, organizirati svoje upravljanje i djelatnosti i utvrditi svoje programe. Javne se vlasti moraju suzdržavati od svakog uplitanja koje bi ograničavalo to pravo ili ometalo njegovo zakonito ostvarivanje.“ Članom 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87 o o sindikalnim slobodama je propisano da „U ostvarivanju prava zajamčenih ovom Konvencijom radnici i poslodavci i njihove udruge, kao i ostale osobe i organizirane zajednice moraju poštivati nacionalno zakonodavstvo. Nacionalno zakonodavstvo ne smije biti takvo da ograničava, niti se smije primjenjivati na način da ograničava, jamstva predviđena ovom Konvencijom.“ Članom 11. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 87 o sindikalnim slobodama je propisano da „svaka se članica Međunarodne organizacije rada za koju je ova Konvencija na snazi obvezuje da će poduzimati sve potrebne i prikladne mjere kako bi osigurala radnicima i poslodavcima slobodno ostvarivanje prava na udruživanje.“ Članom 3. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj broj 98 o pravu na organizovanje i kolektivne pregovore koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 02.06.1993. godine je propisano da se „u skladu s nacionalnim uvjetima moraju, ako je potrebno, uspostaviti posebni mehanizmi radi osiguravanja poštivanja prava na organiziranje određenog prethodnim člancima.“ Članom 4. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj broj 98 o pravu na organizovanje i kolektivne pregovore je propisano da se „u skladu s nacionalnim uvjetima moraju, ako je potrebno, poduzimati odgovarajuće mjere za poticanje i promicanje punog razvoja i upotrebe mehanizama dobrovoljnog pregovaranja između poslodavaca ili udruga poslodavaca i udruga radnika u cilju utvrđivanja radnih uvjeta kolektivnim ugovorima.“ Članom 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 154 o promociji kolektivnog pregovaranja, koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 26.09.2014. godine, a koja Konvencija je stupila na snagu 26.09.2015. godine, je propisano da „mjere koje poduzimaju javni organi u svrhu poticanja i promocije razvoja kolektivnog pregovaranja ne oblikuju se niti primjenjuju na način da ometaju slobodu kolektivnog pregovaranja.“ Članom 2. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 131 o utvrđivanju minimalnih plaća je propisano: “1. Minimalne nadnice imaće zakonsku snagu i neće se moći smanjivati, u slučaju da se ne primenjuju, odgovorno lice ili lica podležu odgovarajućim kaznenim ili drugim sankcijama. 2. U skladu sa odredbama stava 1. ovog člana, slobodu kolektivnog pregovaranja treba u potpunosti poštovati.” Na kraju, skrećem pažnju na mišljenje Odbora stručnjaka Međunarodne organizacije rada (CEACR: Individual Obversations concerning right to organise and Collective Bargaining Convention, 1949, NQ.98., Croatia (ratification: 1991) Published :2010.; Document No. 062010HRV098) da zakon u pravilu ne može derogirati kolektivni ugovor, te da jednostrano uplitanje države u materiju regulisanu kolektivnim ugovorom predstavlja kršenje odredaba Konvencije br. 98 MOR-a. U vezi sa naprijed navedenim uputno je skrenuti pažnju i na pravno shvatanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci broj:U-I-1625/2014 i dr. od 30. marta 2015. godine: "Suspenzija, odnosno derogiranje već zaključenih kolektivnih ugovora, odnosno dijelova kolektivnih ugovora, bez dogovora ugovornih strana, u ovom slučaju Vlade RH te sindikata, krši načelo slobodnog kolektivnog pregovaranja određenog u članku 4. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 98. Sukladno istom članku, moraju se, ako je potrebno, poduzimati odgovarajuće mjere za poticanje i promicanje punog razvoja i upotrebe mehanizama dobrovoljnog pregovaranja između poslodavaca ili udruga poslodavaca i udruga radnika u cilju utvrđivanja radnih uvjeta kolektivnim ugovorom... ...Temelje socijalnog dijaloga u društvu zasnovanom na vladavini prava čine kolektivno pregovaranje i kolektivni ugovori. Kolektivni ugovori su autonomni profesionalni izvori radnog prava kojima se institucionalizira volja subjekata kolektivnog pregovaranja i uspostavlja njihova ravnoteža. S jedne strane je sindikat koji kao organizacija zastupa interese zaposlenih, a s druge je poslodavac odnosno udruženje poslodavaca koje zastupa interese poslodavaca... ...Kolektivno pregovaranje i kolektivni ugovori izraz su slobode udruživanja i važan segment radnopravne zaštite zaposlenih. Iako usko vezano uz područje zaštite pojedinaca po osnovi rada, kolektivno pregovaranje je tipični izraz demokratskog procesa u državi utemeljenoj na vladavini prava. Tijekom tog pregovaranja suprotstavljene strane usuglašavaju svoja stajališta vodeći se načelima postupanja u dobroj vjeri i međusobnog uvažavanja, sve u cilju postizanja ravnoteže međusobno suprotstavljenih interesa. Postupanje u dobroj vjeri pretpostavlja poduzimanje radnji kojima se neće narušiti dignitet druge strane, a istovremeno se štite vlastiti interesi... ...Ustavni sud je upoznat s odlukama upravnog tijela MOR-a koje je ovlašteno utvrđivati udovoljava li zakonodavstvo ili praksa države stranke Konvencije načelima slobode udruživanja i kolektivnog ugovaranja iz odgovarajućih konvencija ("6. The mandate of the Committee consists in determining whether any given legislation or practice complies with the principles of freedom of association and collective bargaining laid down in the relevant Conventions. /See the 1996 Digest, para. 6; 310th Report, Case No. 1931, para. 494; 311th Report, Case No. 1942, para. 262; 335th Report, Case No. 2187, para. 116; and 337th Report, Case No. 2258, para. 836./"). Iz njih je, općenito govoreći, razvidno kako ekonomske poteškoće s kojima se suočava Vlada ne mogu opravdati nepoštovanje načela slobodnog kolektivnog pregovaranja. Također, upravno tijelo MOR-a čvrsto stoji na stajalištu da miješanju vlasti u kolektivne ugovore treba prethoditi pregovaranje i dogovaranje zainteresiranih strana... ...U državi utemeljenoj na vladavini prava ne smije postojati neograničena moć. Arbitrarno (samovoljno) vršenje ovlasti omogućava, u supstancijalnom smislu, nepoštene, nerazložne, nerazumne ili opresivne odluke koje su protivne načelu vladavine prava. „Arbitrarnost“ je zapravo najšire područje slobodnog odlučivanja na podlozi zakonskog ovlaštenja - to je neka vrsta legalizirane samovolje, jer se donositelju odluke ostavlja da određenu svrhu realizira sredstvima koja su stvar njegove osobne volje" (Ivančević, "Institucije upravnog prava", str. 199.). U Republici Hrvatskoj takvo je ponašanje vlasti apsolutno zabranjeno. „