U razgovoru za Frontal on ističe da su radnici u ovoj fabrici krenuli u sindikalnu borbu maja 2012. jer im se u tom periodu dugovalo oko 10 plata kao i da su uspjeli izdejstvovati ispunjenje skoro svih zahtjeva.

„Sad nema više dugova. Pored isplaćivanja svih zaostalih plata uspjeli smo da dobijemo HTZ opremu od firme, a nismo je imali. Bio je ukinut prevoz i to smo dobili nazad. Sada imamo i topli obrok od fabrike, treba li reći, nije ga bilo. Sve ove zahtjeve uspjeli smo da ispunimo na bazi obustave rada. Moram da kažem da nam je i javnost dosta pomogla. Da nije bilo medija sve bi bilo daleko teže, a ovako, s druge strane, bilo je kudikamo lakše“, kaže Bogdanović.

Što se tiče poreza i doprinosa koji nisu bili isplaćivani sedam godina, Bogdanović kaže da i po tom pitanju situacija ide nabolje i da se porezi i doprinosi rješavaju.

„Bili smo u Banjaluci na sastanku kod Zore Vidović, direktorice Poreske uprave RS, kome je prisustvovalo rukovodstvo i predstavnici sindikata i došli smo do nekih kompromisnih rješenja. Radi se o velikim dugovanjima od oko 1.200.000 KM, a sedma je godina kako se ne uplaćuju. Išli smo, dakle, na savjetovanje kako da to riješimo i da dogovorimo neku odgodu plaćanja. Ići će se preko Poreske uprave RS i Ministarstva finansija da vidimo mogućnosti odgode plaćanja, jer smo bili poplavljeni, bilo je preko metar i po vode u firmi što je nanijelo veliku štetu poslovanju. Ovo nije prvi put da plavimo, naprotiv, poslije rata ovo je već četvrta poplava koja je pogodila fabriku.“

Kada je riječ o sukobima radnika i poslodavaca Bogdanović je tu krajnje jasan.

„Do radnika nije nikada. Mi smo svoje odradili. Ako oni nas neće da plaćaju, nema više rada. Bilo je puno pritisaka i na meni i na ostalim radnicima, ali smo uspjeli. Ne direktnih, fizičkih, jer ni ja to ne bih dozvolio,  ali indirektnih je bilo mnogo, kao što je recimo premještanje na slabije radno mjesto koje mi ne odgovara zbog zdravstvenih problema. Ali boriti se mora, puno je tu zamki, radnici moraju dobro da prouče zakon pošto i u njemu ima zamki. Ja sam generalno zadovoljan Zakonom o štrajku, mada mislim da negdje treba da bude oštriji prema nekorektnim poslodavcima.“

Saradnju sindikalne organizacije Fabrike gipsa „Volari“ i ostalih sindikata, Bogdanović ocjenjuje korektnom, isitče da ga kontaktiraju predstavnici nekih drugih sindikata kao i to da uvijek pomaže koliko može.

„Kao što sam i ja bio u gotovo svakodnevnom kontaktu tokom dugotrajnih štrajkova prošle godine sa Tanom Peulićem, predsjednikom Sindikata metalske industrije i rudarstva RS, tako i mene nekad neko zovne. Imamo korektnu saradnju sa Savezom sindikata, oni nam pomažu koliko mogu, znamo i mi da su njima ruke vezane. Ali samo se treba boriti.  Bez prave borbe i udruživanja nema rezultata“, ističe Bogdanović.

Sindikalne vođe nedostupne

Pokušavajući da stupimo u kontakt s nekim sindikalcima shvatili smo da su radnici dobro i prošli s obzirom na to ko ih predstavlja. Tako, na primjer, dok smo pokušavali da kontaktiramo sa sindikalcima GRAS-a javio sam se određeni Džemo, koji je kratko odbrusio da nema vremena da odgovara ni na kakva pitanja. Drugi telefon je avetinjski zvonio i satima se niko nije javljao na njega. Iz Saveza samostalnih sindikata FBiH nismo uspjeli dobiti izjavu jer je predsjednik bio na putu, a sekretarka iz nekog razloga, iako na radnom mjestu nije bila raspoložena za razgovor. Dok smo pokušavali da stupimo u kontakt sa nekim od šest, često zavađenih, sindikata u Željeznicama RS od kojih je samo jedan član Saveza sindikata RS prebacivani smo s telefona na telefon da bi nam bilo rečeno da pošaljemo pitanja putem elektronske pošte. Da je takvo stanje  često u domaćoj administraciji nije nam nepoznato, ali očekivalo bi se da bar sindikati budu agilniji pri kontaktu s medijima jer od podrške javnosti umnogome zavisi uspješnost njihovog rada.

Ni u susjednoj Srbiji nije puno drugačija situacija. Kakvo je stanje u sindikalnom organizovanju kod njih pričali smo sa sociologom Darijom Hajrićem, koji kaže da susindikati u Srbiji odavno pristali na defanzivnu bitku za radnička prava koja se svela na odlaganje njihovog minimiziranja.

“Donošenje novog zakona o radu dokazalo je više ne mogu čak ni to, tako da su im ciljevi postavljeni još niže. No, ako je najviši domet natezanje s predstavnicima Vlade oko toga da li će minimalna cijena rada biti 115 ili 138 dinara po satu, neće se daleko stići. Ne može se kritikovati visoka nezaposlenost ili niska minimalna cena rada bez ikakvog teorijskog okvira, ali sindikati kao da zaziru od ideoloških predznaka, što nema pretjeranog smisla. Kao prvo, na svakim izborima možemo vidjeti kako sindikalne organizacije pružaju podršku različitim partijama. Snaga sindikata sve manje leži u štrajkovima i demonstracijama, a sve više u obezbjeđivanju tzv. sigurnih glasova strankama i sindikalne vođe su toga svjesne. Kao drugo, istorijski gledano, to su organizacije koje se izravno oslanjaju na ljevičarske politike i vrijednosti i od toga nemaju kamo da pobjegnu. Ograđivanjem od te vrste određivanja, oni gube iz vida sopstvenu ulogu u društvenoj strukturi i time sijeku granu na kojoj sjede.”

Umjesto da budu zaštitnici interesa radnika kao klase, kaže on, oni se redukuju na servis za svoje članstvo. Time se osuđuju na sporo, neslavno gašenje jer im se baza iz koje dolazi to članstvo neprestano smanjuje pod uticajem privatizacije, deindustrijalizacije i porasta nezaposlenosti.

“Zagorka Golubović, srpski antropolog i sociolog, nedavno je, uoči donošenja novog Zakona o radu, oštro kritikovala sindikate, direktno ih optužujući za preblag otpor. To je bila idealna prilika da se otvori javna polemika i o zakonu o radu i o budućnosti radničkih prava u Srbiji. Međutim, sindikati na taj izazov jednostavno nisu odgovorili. U kritici profesorke Golubović osjećao se odjek onog Hesselovog „Pobunite se!“ na šta valja dodati „... dok još možete.“ Jedina žarišta kritičke misli od kojih takav poziv može doprijeti jesu ljevičari, no situacija je i tu nevesela.”

Štrajk kao krajnja mjera

Pravnik u Savezu sindikata RS Goran Stanković kaže da danas kod nas radnici štrajk ostavljaju bukvalno kao krajnju mjeru za postizanje svojih prava, ali da se u ranijim periodima štrajk praktikovao i prije toga, dakle, da bi se poboljšali postojeći uslovi, a ne samo kada dođe do situacije stani-pani.

„Važno je napomenuti da je veoma bitno da štrajk bude u skladu sa Zakonom o štrajku RS koji je jasno definisao koje formalne procedure treba da bude ispoštovane pri pokretanju štrajka i da ukoliko to nije slučaj radnici mogu da snose prilično teške posljedice i u da disciplinski odgovaraju jer čine težu povredu radne obaveze.  Tu mi konkretno djelujemo savjetodavno i trudimo se da radnici znaju koja su njihova prava i obaveze.“

On kaže da nije moguće postići nikakav efetak štrajkom ako velika većina, barem 80-90% radnika nije složna u štrajku i da u slučaju da je manje od 50% radnika u štrajku tu nema nikakvog poboljšanja.

„Takođe, veoma je bitan i momenat stupanja u štrajk. Ako preduzeće ne radi i nema proizvodnje onda će taj štrajk imati veoma mali efekat. Ali, ako znate da dobro poslujete, da treba da isporučite proizvode na inostrano tržište i da poslodavac iako ima novac neće da isplati radnike – tada je pravi trenutak za štrajk i samo tada može imati smisla.“

Kao posrednici tokom štrajkova u Savezu kažu da je jako važno da radnici ostvare svoja prava kao što je isplaćivanje zaostalih plata, ali da je važno i da interesi poslodavaca ne budu zanemareni, jer ako se prvo podnesu tužbe za isplatu plata, pa se firma blokira i završi u stečaju, onda ni radnici nemaju neku korist od toga.

Tokom prošlog štrajka prosvjetara za koji se zna kako se završio vidjeli smo određene manipulacije sa onom obavezujućom stavkom u Zakonu o štrajku koja propisuje „minimalan proces rada“. Po pitanju ove stavke Stanković kaže:

„Zakon o štrajku je precizno definisao u kojim djelatnostima je potreban minimalan proces rada. To je tamo gdje bi se ugrozila imovina veće vrijednosti ili čak i funkcionisanje ljudskih života. To su snabdijevanje vodom, strujom i slično. Važno je napomenuti da je Zakon o štrajku stupio na snagu 2008. i po njemu su poslodavci morali napraviti interni akt u kojem se definiše minumum procesa rada. Međutim, oni to uglavnom nisu uradili. Oni bi to počeli da rade tek kad bi se najavio štrajk, a poenta je bila da se to definiše u normalnoj atmosferi jer je tad to jedino moguće i realno. Vidite, tokom nedavnih procesa budžetskih korisnika većina poslodavaca nije bila definisala taj minimalan proces rada. Ni prosvjeta, ni policija, ni uprava. Onda su oni napravili te akte prema kojima je za minimalan proces rada potrebno maltene da rade skoro svi zaposleni. Takav štrajk u suštini gubi smisao jer je neprovodiv. Vama ništa ne znači ako umjesto 10 radnika radi 9, to se neće ni osjetiti. A ako zanemarujete svoje radne obaveze tokom minimalnog procesa rada onda činite težu povredu radne discipline.“

Ističe i da je mnogo načina na koje poslodavci vrše pritisak na radnike, ali da je prvi i najčešći prijetnja gubitkom radnog mjesta.

„Onda slijedi favorizovanje nekih radnika kojima obezbjeđuje osnovna prava, a drugima ih uskraćuje. Tako neki radnici idu logikom: „Zašto ja da se zamjeram poslodavcu i da budem šikaniran kad ću svejedno dobiti neke osnovne stvari?“ Isto tako, još jedan vid pritiska je kad se radnici premještaju na lošija radna mjesta kako bi odustali od svojih zahtjeva. S druge strane, ono čega se naši poslodavci najviše boje su mediji i negativna reklama i tako se može vršiti pritisak na njih.“

Žuti sindikati

Takav stav potvrđuje i Zlatko Marin, predsjednik Sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti Željeznica RS. On kaže da taj sindikat broji oko 800 ljudi. Na pitanje zašto uopšte postoji šest sindikata on kaže da je prvobitno sindikat postojao kao jedan i da nije zadovoljavao potrebe radnika, ali da je to je bila greška jer neki sindikati rade sa upravom i štete pravima radnika.

„Svaki manji sindikat je štetan zato što kao mali ne može ni ostvariti nikakva prava. Kod nas imaju tri jača sindikata, naš, sindikat željezničara i sindikat mašinovođa. Neki od njih sarađuju sa upravom, a ostali su formirani čisto da ne budu jaki sindikati koji mogu nešto da naprave. To su tzv. žuti sindikati. Za vrijeme uprave Petka Stanojevića radili su da na tome da ljudi prijeđu u druge sindikate sa kojima su imali saradnju.“

Dodatni problem je, kaže on, sprega korumpiranog pravosuđa, politike i uprave preduzeća i to što ni inspekcijski ni sudski organi ne ulaze u zaštitu radnika.

„Najveća prepreka je nepoštivanje zakona. Zakon o radu je solidan, ali on se ne poštuje. Sad smo imali neke tužbe i nažalost mišljenja sam da je to sve potkupljeno i da radi u svrhu politike. Tužili smo ih zbog smanjenja toplog obroka, ali za sada tužba ide u korist uprave bez obzira na zakon. Po zakonu je topli obrok 185 KM, oni nam isplaćuju bruto 180, ali to je u neto iznosu 112 KM. Inspekcija je utvrdila da uprava krši zakon, naredila je da se vrati prva cifra, ali uprava to nije urdila. Onda smo tužili inspekcijske organe i sud je nakon nekog vremena preinačio prvobitnu odluku koja sada ide u korist uprave. Ovo je  po meni dokaz korupcije“, kaže Marin.

On dodaje da su uspjeli ostvariti ispunjenje nekih zahtjeva, ali da i dalje ima zaostataka.

„Imali smo kašnjenja plata, kao neisplaćene regrese, imali smo umanjenje toplog obroka... Poslije prekida štrajka isplaćeni su zaostali regresi, ali plata je ostala na čekanju. Sada se i plata isplaćuje redovno, pa trenutno nema razloga za štrajk. Mada, moramo biti na oprezu zbog najavljenog novog zakona o radu. Poslije izbora, ako ostane ova struktura vlasti, doći će novi zakon gdje više neće biti nikakvih prava radnika“, zaključuje on.

Saudin Sivro, predsjednik Kantonalnog odbora Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Kantona Sarajevo, s druge strane, ne slaže se da su kod nas sindikati razjedinjeni.

„Sindikati su veoma ujedinjeni u svom djelovanju. U BiH postoji Konfederacija sindikata i čini je Samostalni savez sindikata FBiH i Savez sindikata RS, oni donose sve bitne odluke i jedini su legalni i legitimni da vode dvopartitni i tripartitni dijalog sa poslodavcima.“

Ono što je problem, kaže on, to su tzv. žuti sindikati koji svuda prisutni i koji ne djeluju u interesu radnika već u interesu poslodavaca i to nije ni novo ni neprirodno niti će se iskorijeniti u narednom periodu.

Sivro takođe navodi da kao vid borbe protiv takvih sindikata postoji zakon reprezentativnosti koji treba da definiše legalnost i legitimnost sindikata. Taj zakon je definisan različito u raznim evropskim zemljama, ali u BiH takvog zakona nema i on treba da se donese kako bi se znalo koji je sindikat reprezentativan.

„Najjača snaga sindikata je u jedinstvu i masovnosti kroz sindikalne akcije. Imali smo velike sindikalne proteste provjetara u Kantonu Sarajevo pa je Vlada KS u svojoj nemoći nakon 9 dana formirala svoje satelite i plasirala priču preko pojedinaca kako je naš sindikat nelegitiman, kako je predsjednik Sivro samoproglašen, kako je ukrao 5 miliona maraka, međutim kao produkt desile su se dvije stvari. Naše članstvo se homogeniziralo se i povećao se broj ljudi u sindikatu. Uključilo se preko 100 ljudi koji  sebe nisu vidjeli u sindikatu i shvatili su da treba da budu unutar njega. Vrlo sam ponosan na tu priču koja je pozitivno djelovala na naš sindikat i na mene lično. Mediji su plasirali informaciju da je sindikat podijeljen na dvije polovine, a imali ste 3200 članova s jedne i 20 ljudi u dosluhu vlastima s druge, jasno je o čemu se radi.  I kada se održite se u tome da imate medije naklonjene vlasti koji plasiraju takve informacije, a članstvo shvati koliko je takvo djelovanje pogubno za radnike – na kraju iz toga samo izađete jači“, kaže Sivro.

autor: Fronta