Ne jenjavaju reakcije članstva na ono što je produkt nesuvislih reformi i pogrešnog djelovanja ministra Kazazovića. Zašto svaki ministar za obrazovanje ne razumije da mu na početku mandata prosvjetni radnici rašire ruke i iskažu dobrodošlicu, podrže njegova nastojanja da uvede red, rad i disciplinu, iskažu spremnost za dodatni napor, očekujući od ministra borbu za dostojanstvo profesije, sigurnija radna mjesta, dostojanstvenije plaće i bolje uslova rada?! I nakon dvije do tri godine budu razočarani. Zašto?

"Kraj radnog dana. Čekam gradski prevoz. Kiša već ozbiljno pada. Malo dalje od nas koji stojimo na stanici, prolaze kolone učenika sa svojim učiteljicama. Dva odjeljenja, preko 25 učenika. Mislim da su negdje između drugog ili trećeg razreda. Svaka učiteljica za ruku vodi po jednog učenika koji ima poteškoće u razvoju. Kišobranom štite dijete više nego sebe. Ova jedna je i pokisla. Osvrću se, neverbalno pokretima ruke ukazuju djeci da drže red. Obje učiteljice su dotjerane, lijepe i profesionalne. Ministre, bez Etičkog kodeksa "marširaju" sarajevskim ulicama. Dostojanstvene, istrajne... jedan prolaznik komentariše: "E ne bih ja ovo radio ni za 100.000 maraka"... a one uče, paze, vole, ljute se, štite, plaču, pišu, uče, podučavaju samo za jednu hiljadarku.

E moj ministre, valja tebi sarajevskim ulicama proći, al' pognute glave." (S.F.)