KO NAM TO BROJI RASPUSTE???
Mi brišemo suze, tješimo, mirimo, zaljubljujemo, odljubljujemo, učimo i naučimo. Mi to sve radimo u jednom danu. Mi nemamo mandate, naš mandat je doživotni.
Zvono i sat su mjerne jedinice života ako radite u školi. Ukoliko imate sreće da izbjegnete sarajevsku jutarnju gužvu, možda i popijete kafu sa kolegicama i kolegama prije zvona, ako ne onda se radujete velikom odmoru na kojem svi pričate u isto vrijeme, jedete, pijete kafu ili čaj i opet gledate na sat i čekate zvono koje će prekinuti, naizgled, nekulturnu pauzu. Svi pričaju u isto vrijeme, pri tome još punih usta i piju kafu na velikom odmoru koji je sve osim velik. Nismo nekulturni, nego smo programirani da za nešto manje od petnaest minuta ispričamo sve što imamo, pojedemo što imamo i ostavimo čitave dvije minute za kafu, da oćeifimo kao ljudi. Mi ne izlazimo vani na pauzu, osim ako nismo dežurni, tada nemamo vremena za kafu i čaj i samo tada nam se taj odmor čini velikim.