Škola za loomene
Da bi kurikularna reforma uspjela u ciljevima koje je sama zacrtala, obrazovni sustav morao bi se stubokom promijeniti. Dok se to ne dogodi, učenici će i dalje učiti da nabubaju, a društvo će nam biti prepuno pasivnih, nekritičnih i nesolidarnih individua koje ganjaju svoje interese ili pokušavaju preživjeti na slobodnom tržištu – jer to je jedino čemu ih sustav uči
S početkom ove školske godine, 9. rujna, otpočela je i kurikularna reforma koja je uvedena u sve niže razrede osnovnih i srednjih škola. Pod nazivom ‘Škola za život’, novi je kurikulum uveden u prve i pete razrede osnovnih te prve razrede srednjih škola, dok će u naredne dvije godine u potpunosti biti uveden i u sve preostale razrede. Ministrica Blaženka Divjak s velikom je dozom optimizma i grandioznosti propagirala reformu kao ključan korak u prilagođavanju ‘obrazovnog sustava 21. stoljeću’. Međutim, iz perspektive nastavnika (sa zdravom dozom skepse) reforma je zakazala i prije nego što je uvedena. Ostavimo li catchy popularne floskule po strani, reforma se može svesti na tri glavna cilja: (1) učiniti sadržaj i formu učenja praktičnijima za učenike; (2) smanjiti količinu gradiva koju učenici moraju savladati; (3) povećati autonomiju nastavnika u izvedbi nastave.Prva je točka od samog početka, još kada je Boris Jokić bio glavno ime reforme, bila problematična jer je prezentirana u ključu prilagođavanja obrazovnog sustava tržištu, što se vjerojatno od svih fraza najčešće ponavljalo kada se govorilo o reformi – najrecentniji je primjer apel predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović učenicima jedne škole da ‘ne misle samo na ono što vole, nego da misle i na tržište’. Bespogovorno klanjanje tom božanstvu suvremenog društva nije ništa novo. No kada se reforma čitavog obrazovnog sustava vodi prilagođavanjem tržištu, onda je jasno da se na obrazovanje ne gleda iz humanističkog rakursa – prema kojem je funkcija obrazovanja stvaranje cjelovitih, samostalnih i kritičkih individua – nego iz rakursa potreba istog onog tržišta koje je potaknulo desetke tisuća na emigraciju u samo par godina i koje je učinilo turizam praktički jedinom profitabilnom granom hrvatskog gospodarstva. Iz takvog rakursa jasno je da nema puno mjesta za humanistiku u obrazovanju, što je vrlo vidljivo iz perzistentnog marginaliziranja neSTEM-ovskih predmeta u obrazovnom sustavu, i to ne samo od vladajućih ili dežurnih libertarijanskih kolumnista, nego nerijetko i od samih nastavnika koji sve češće na humanističke predmete gledaju s nemalom dozom posprdnosti, a to se onda nerijetko prenosi i na same učenike.
