Nekada, ne tako davno, odlazak u školu je bio vrlo jednostavan i bez neke dodatne filozofije. Bili smo učenici i znalo se šta to znači. Išli smo u školu i znali smo kakva tamo pravila važe.
Nekada, ne tako davno, postojali su i učitelji / nastavnici / profesori čiji je autoritet kod učenika i roditelja bio nepokolebljiv i sve je bilo kristalno jasno. Kada učiš vidi se, kada ne učiš opet se vidi.
Roditelji su u školu išli na roditeljske sastanke nakon kojih si dobijao ili pohvalu ili kaznu.
Za svaku lošu ocjenu svi smo unaprijed znali rečenicu koja nas čeka kada bi i pomislili da se požalimo.
Sjedni i nauči! – bila je rečenica sa kojom se počinjao i završavao svaki razgovor o nekoj slabijoj ocjeni u školi.
Učitelj / nastavnik / profesor se poštovao u cijeloj užoj i široj familiji, u komšiluku, na ulici, u tramvaju, i što je najvažnije, u školi.
Bili smo i odlični, i vrlo dobri, i dobri, i dovoljni. Bilo je i onih koji su imali nedovoljnih ocjena, i to je bilo normalno, koliko god sada nekome to nenormalno zvučalo. Bili smo drugari i sa onima koji su znali i sa onima koji nisu. Svi smo se družili i svi smo bili isti. Neki su ponavljali razred koji nisu utvrdili i to je bio logičan slijed stvari. Viđali bi se na velikim odmorima i dijelili užinu na pola.
Imali smo plave kecelje i svi smo bili jednaki. Samo su se djevojčice razlikovale po šlinganim kragnama. Te iste djevojčice sa šlinganim kragnama su postajale učiteljice, jer su im njihove učiteljice bile uzori.
A onda su došla neka nova vremena i onda se dogodilo nešto što je sve okrenulo naopačke.
Došle su neke nove generacije učitelja / nastavnika / profesora, ali i nove generacije učenika i roditelja. Sada živimo u društvu gdje svaki učenik misli da je ODLIČAN i jedini koji to misle više od njega su njegovi roditelji. Moraju biti najbolji, najpametniji, najljepši, najsređeniji...
Sada se u školu dolazi i kada je roditeljski i kada nije, a najviše kada dijete odlično, dobije ne tako odličnu ocjenu zbog svog odličnog neznanja. Roditelji traže uvide, razgovore, pregovore, pišu ministrima, pišu savjetnicima, zavodima, prijete advokatima, tužbama...
Učitelji / nastavnici / profesori se optužuju da su oni krivi za ocjene njihovog djeteta, da ga nisu naučili, da mu nisu uradili domaću zadaću, da nisu ostajali nakon časova da njihovom djetetu dodatno objasne stvari, da to nije u udžbeniku, da su nastavnici protiv njihovog djeteta, da taj nastavnik pojma nema, da će ga prebaciti u drugu školu u kojoj nastavnici daju odlične ocjene kada učenik ne zna ništa.
Jesmo li to mi danas sveroditelji koji rađaju svedjecu, a učitelji/nastavnici/profesori živi štit po kojem se „puca“ kada nam nešto nije po volji?
Danas odgajamo i obrazujemo djecu koja za svaku izgovorenu rečenicu traže nagradu, za svaki predloženi zadatak ili vježbu pitaju da li je to za ocjenu, za svaki loše urađeni test postavljaju pitanje ko taj test pravi i da li će se ponoviti dok ocjenom ne budu zadovoljni svi, ponajviše roditelji. Slušamo priče o upisima u srednje škole, svi žele samo najbolje škole za svoju djecu. Niko neće da bude zanatlija, niko ne želi da bude kuhar, niko ne želi da njegovo dijete bude automehaničar... svi žele da budu doktori, ministri, advokati, političari, biznismeni, IT stručnjaci, da studiraju na internacionalnim univerzitetima... i znate šta, više niko ne želi da bude UČITELJ.
Bila jednom jedna škola u kojoj su se učila djeca da budu ljudi da bi nekada svojim radom i trudom dobili diplome, danas učimo djecu da dobiju diplome kojima će dokazati da su ljudi.
