OTVORENO PISMO MAHIRU DEVIĆU, DIREKTORU OSNOVNE ŠKOLE „STARI ILIJAŠ“ , PREDSJEDNIKU OPĆINSKOG VIJEĆA  ILIJAŠ, PREDSJEDNIKU OPĆINSKE ORGANIZACIJE SDA ILIJAŠ, ČLANU KANTONALNOG ODBORA SDA...

Poštovani direktore,

Tri godine započinjem i odustajem od pisanja ovog pisma nadajući se da ću se uvjeriti da Vi meni pomažete, kao što to često tvrdite u našim internim razgovorima. Uvjeravate me da ste „moj drug“, odnosno da ste prema meni drugarski raspoloženi. E, pa, druže direktore, zbog Vašeg drugarskog odnosa prema meni moja situacija se toliko iskomplikovala da mi je i život bio ugrožen. Ili je Vaše „drugarstvo“ neiskreno ili...

Navela sam sve Vaše funkcije jer sam izrevoltirana Vašom izjavom kada sam Vam u septembru na početku tekuće školske godine, ukazala da promjenom rasporeda se povećava moje dnevno opterećenje nastavom, a Vi mi vidno iznervirani rekli da Vas nepotrebno opterećujem, da imate drugih poslova, da Vas uvijek neko traži!? Zato što ste fizički i intelektualno prezauzeti stranačkim i općinskim poslovima, nemate vremena da se bavite svojim direktorskim poslovima. Rijetko Vas tražim, a i kada Vas trebam teško mogu doći do Vas. Ili Vas uopće nema u školi ili su u Vašoj kancelariji sastanci. Ima trenutaka kada bih Vam rado čestitala na dobro obavljenom poslu, i ne osporavam Vaše mendžarske sposobnosti, jer meni kao radniku imponuje da imam sposobnog direktora. Što se mene tiče, ako se Vi smatrate toliko sposobnim, preuzmite još neku funkciju, ali u školi morate biti na raspolaganju svojim uposlenicima i nemate se pravo pravdati umorom i zauzetošću drugim poslovima. Kako bi to zvučalo da ja Vama kažem da sam umorna od nekog honorarnog posla i da nisam u stanju održati čas?

Posljednji događaji koji su me doveli u stanje „krize svijesti“ su bili samo kap u već prepunoj časi. Vi mi „pomažete“ slično kao što me direktor Kustura Mirsad „štiti“, tako da i Vas moram zamoliti da mi više ne pomažete. Nisam Vas to nikad ni molila.  Vi se i ne trebate prema radniku odnositi ni kao drug, ni kao bliži ili dalji rođak, niti kao komšija, niti kao kum. Možete, ali onda sve radnike treba da tretirate kao drugove ili rođake! Nadam se da se sjećate našeg prvog službenog razgovora s početka školske 2014./15. godine u kojem ste mi ponudili pomoć jer sam bila dugo na bolovanju. Zahvalila sam se i jasno rekla da je dovoljno da mi ne „odmažete“ i da ne želim nikakve privilegije, jer smatram da ako je neko u nekoj zajednici privilegovan, onda su drugi sasvim sigurno oštećeni. Tom izjavom sam se „legitimisala“, a ostala sam dosljedna svojim moralnim principima bez obzira na svoje zdravstveno stanje.

Ne možete me, nakon svega što sam doživjela, uvjeriti da ste objektivni. Dok za svoje stranačke kolege i koleginice i za svoje istomišljenike tražite „rupe u zakonima“ da biste im dali prava koja im ne pripadaju, u mom slučaju tražite „rupe u zakonu“ kako biste mi oduzeli prava koja mi pripadaju. Na mareći ni za moje zdravstveno stanje, niti za moj život. Još 2015. godine ste iskoristili moje bolovanje i iskazali me kao tehonološki višak a da nije provedena zakonska procedura, niti su meni nedostajala 4 časa. Uvjeravali ste me da je to bila greška!? Pogriješili ste toliko da ste mene neosnovano iskazali kao tehnološki višak, a niste dostavili tačne podatke o potrebama Škole kada su u pitanju radna mjesta!? Od tada Vi kalkulišete sa mojm zdravljem i mojim životom. Mnogo toga potvrđuje da ste kroz moju nesreću, htjeli „usrećiti“ druge osobe, ne razmišljajući o tome kako će se Vaše kalkulisanje odraziti na moju situaciju.

Ne vjerujem da će ovo pismo promijeniti moju situaciju, pišem jer smatram dužnošću prema sebi da zbog raznih konstrukcija javno objasnim šta mi se događalo unazad tri godine. Ne marim za Vaš politički i društveni utjecaj, ne možete mi ničim kazniti za ovo otvoreno pismo, ako Vam to padne na pamet. Ja sam oslobođena svih strahova.  A, i šta još možete da mi uradite nakon svog proživljenog fizičkog i duševnog bola? Osim toga, posljednjih dana primam informacije zbog kojih sada više nego ikad vjerujem da „viša sila“ bdije nada mnom i svaki potez usmjeren ka otežavanju moje situacije u krajnjoj konsekvenci donese meni neko dobro! Tako je, upravo zahvaljujući Vašim žalbama, ZZO KS refundirao mi novac za lijekove i to u punom iznosu, a uzgred riješen je i problem otvaranja bolovanja! Da ste mi ikad iskreno željeli pomoći, bar bi kao moj poslodavac pozvali ZZO KS i riješili problem otvaranja bolovanja, a ne da ja iscrpljena od posla i putovanja hodam „od vrata do vrata“. Mjesecima sam Vas upozoravala da imam problema sa otvaranjem bolovanja, jer sam bila godinu dana na bolovanju zbog iste dijagnoze i imam Rješenje PIO-MIO F BiH o invalidnosti II kategorije. U aprilu 2017. godine sam Vam predala pismeno objašnjenje zašto radim u bolesnom stanju zajedno sa protokolisanim dopisom ZZO KS i obrazloženjem porodične ambulante. Smatrala sam to potrebnim, jer sam danima radila pod temperaturom. Vi to očito niste ni pročitali, inače me ne biste kasnije stalno pitali zašto se meni ne može otvoriti bolovanje i dalje komplikovali moju ionaku tešku situaciju u svakom pogledu.

Moj dobri druže direktore, primila sam 1. novembra 2017. godine rješenje PIO-MIO F BiH nakon medicinskog vještačenja u drugostepenom postupku, odnosno vještačenja po Vašoj žalbi na rješenje direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu o invalidnosti II kategorije. Ovim rješenjem su poništena moja prava po osnovu invalidnosti II kategorije koje sam stekla prvim rješenjem PIO-MIO. Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka nema pravo žalbe, nego ima pravo tužbe Kantonalnom sudu u Sarajevu u roku 30 dana od dana prijema rješenja. Da podnesem tužbu protiv ovog rješenja zbog novosnastalih zdravstvenih komplikacija sasvim sigurno bi ovo rješenje bilo poništeno. Ali, neću podnositi tužbu, jer meni nikad nije bilo u interesu da steknem prava po osnovu invalidnosti II kategorije. Zahtjev za ocjenu radne sposobnosti sam morala podnijeti jer sam bila na bolovanju godinu dana zbog iste dijagnoze, a Prvostepena ljekarska komisija nije htjela, odnosno nije smjela, zaključiti bolovanje sve dok se nisu stekli osnovni uvjeti za zaključivanje bolovanja. Upućena sam na ocjenu radne sposobnosti po zahtjevu Prvostepene ljekarske komisije. Sve je to jasno navedeno u komisijskim nalazima koje sam morala dostavljati u školu. Morala sam se odazvati i na poziv za drugostepeno medicinsko vještačenje, a sama sam tražila od Instituta za medicinsko vještačenje da se zbog problema s otvaranjem bolovanja ubrza postupak. 

Uvjerena sam da Vi niste očekivali ovakvo Rješenje, to ste potvrdili i izjavom na sjedinici Nastavničkog vijeća krajem augusta 2017. godine. Rekli ste da ćete Vi tražiti od resornog ministra da nađe neko radno mjesto za mene kada rješenje postane pravomoćno, a sekretar Škole Vam je potvrdio da nije moguće da drugostepena komisija poništi rješenje prvostepene komisije. Od iscprljenosti nisam tad mogla Vam reći da ja znam da je svako rješenje pravosnažno i onda kada se nijedna strana ne žali i da niste prije toga spominjali žalbu. Za mene nema radnog mjesta po osnovu invalidnosti II kategorije, a a već 4 godine u„seketarijatu“ imate četiri osobe!? Znam da Škola može imati jednog računovođu i jednog sekretara, to su dva radnika, a ne četiri.

Kada sam Vam u junu, nakon prvostepenog medicinskog vještačenja saopćila da će komisija predložiti promjenu radnog mjesta, ni Vi ni sekretar škole niste spomenuli žalbu, nego ste rekli da samo čekate da dobijete rješenje i da ćete tražiti od Ministarstva za obrazovanje, nuaku i mlade KS pomoć u rješavanju moga statusa. Nakon spomenute sjednice Nastavničkog vijeća rekla sam sekretaru da me je odgovorna osoba u Kantonalnoj adminsitrativnoj službi PIO-MIO F BiH u Sarajevu upoznala sa obavezom da radim dok traje žalbeni postupak. Izrazila je i zabrinutost kako ću raditi u ovakvom stanju, a bolovanje mi se više ne može otvoriti zbog ove dijagnoze.

Pokušavajući riješti problem otvaranja bolovanja na vrijeme početkom augusta 2017. godine kontaktirala sam sekretara škole Osnovne škole „Stari Ilijaš“ i otvoreno ga pitala da li će se Škola žaliti na rješenje i upoznala ga sa situacijuom u kojoj ću se naći ako je žalba upućena. Njegov odgovor je bio konfuzan i neodređen: Parafrazirano je glasio da se ne sekiram, da neću morati raditi, da će Škola tražiti od Ministarstva pomoć, da ću dobiti drugo radno mjesto, samo još ne znate koje. Kada je počela nastava obaviještena sam da su se obje škole žalile na rješenje, a naravno ja sam morala držati nastavu. Prema tome, osnovno pitanje je zašto ste  se žalili i zašto se od mene krilo da ste se žalili? Jedini logičan zaključak je da Vam je trebalo vrijeme! Da se zatvori konkurs za mjesto pedagoga u O.Š. „Hašim Spahić“ na koje sam imala pravo po osnuvu invalidnosti II kategorije! Da sam imala namjeru da dobijem to radno mjesto poduzele bih potrebne mjere još u julu mjesecu. Ja razumijem da svakom treba posao, ali očito većina nema empatije i razumijevanja za moju situaciju.

Umjesto da me dnevno rastertite nastavom Vi ste odobrili takav raspored kojim sam, suprotno Kolektivnom ugovoru, još više dnevno opterećena nastavom!? Radila sam tako sve do gubitka svijesti od iscrpljenosti bolovima. A, dala sam Vam na uvid novi medicinski nalaz u kojem je kao dio terapije navedeno: potpuni glasovni mir i redukcija glasa! U jednom trenutku sam Vam bila i povjerovala da mi želite pomoći pa sam Vam povjerila da imam i problema s terapijom koju uzimam zbog teških nus pojava.  A očito sam Vam  time dala još jedno oružje koje ćete iskoristiti protiv mene...

Na kraju želim Vam dati do znanja, a i direktoru Mirsadu Kusturi, da ću se vratiti na posao kada se malo oporavim, ali nosit ću trajno posljedice. Neću se više toliko davati u poslu iz dva razloga: prvi je taj što to moje zdravstveno stanje ne dozvoljava, a drugo što sam se uvjerila da se rad ne cijeni. Pošteno je da kažem da mi Vi nikad niste u ovoj situaciji, kao direktor Kustura rekli, da očekujete nastavnika historije u punom kapacitetu ili nešto u tom kontekstu. I, nemojte nikad. Vi imate pravo na tužbu Kantonlanom sudu protiv ovog rješenja, a mene baš zanima kako bi Sud reagirao na tužbu, jer ste u žalbi na prvo rješenje naveli da smatrate da ocjena radne sposobnosti nije pravilno izvršena!   

Za kraj: bolest i finansijski problemi koji idu uz to su mi kao omča oko vrata, a Vi i direktor Kustura, zajedno s nekolicinom kolega, svojim postupcima činite da se stolica „sama“ izmakne. Namjerno ili nenamjreno, za mene su posljedice iste.

Arifa Isaković