Svakodnevno nam pristižu reakcije članstva, a jedna od njih je i ova.

Poštovani, 

Činjenica da je u našoj školi (kao uostalom u svim školama Kantona Sarajevo) na snazi Etički kodeks govori u prilog da mi podržavamo postojanje istog. Međutim, smatramoda prije nego što se usvoji Etički kodeks za prosvjetne radnike, potrebno da se najprije utvrdi i usvoji isti za uposlenike našeg krovnog ministarstva, Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo kako bi nam isti služili za primjer. Pitamo se do kada ćemo mi biti objekat na kojem će i Ministarstvoi oni kojima predloženi Kodeks to omogućava, roditelji i učenici, trenirati strogoću. 

Jednu vrlo važnu činjenicu ste zaboravili, a to je da prosvjetni radnik opredijelivši se za najplemenitiji poziv ljudske zajednice, nije se odrekao svih građanskih i ljudskih prava. 

Podsjećamo Vas gospodine ministre da je ovo demokratsko društvo koje ne prihvata ideje jednoumlja. Član 28. Etičkog kodeksa nas upozorava da možemo da mislimo što želimo, ali ne smijemo da govorimo, što je u suprotnosti sa članom 6. iz stava (1) Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ( Službene novine Kantona Sarajevo broj 23/17), kojim se „zabranjuje svaka vrsta diskriminacije učesnika u odgojno-obrazovnom procesu zasnovane na spolu, rasi...boji kože, jeziku religiji ili vjerovanju, uvjetima upošljavanja, napredovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom, etničkom ili socijalnom porijeklu, vezi s nekom nacionalnom zajednicom, imovini, rođenju, zbog upotrebe bilo kojeg zvaničnog jezika Bosne i Hercegovine u usmenom i pisanom izražavanju učenika ili na nekom drugom statusu.“ 

Etički kodeks, član 8. ističe da obrazovanje ne smije biti iznad odgojnog rada. Uz dužno poštovanje, to je uvriježeni način rada nas prosvjetnih radnika. Prosvjeta niti je počela sa nama, niti sa nama završava. Međutim, članovi kodeksa koji se odnose na definisanje prava roditelja i učenika onemogućava primjenu istog. Postavlja se pitanje: Kako odgajati nekoga ko uživa veća prava nego vi? Na koji način odgajati učenike koji su svakodnevno svjedoci verbalnog i fizičkog nasrtaja roditelja na prosvjetne radnike prijeteći i članovima njihovih porodica, u kojima nezaštićeni profesori ustuknu pred istim kako ne bi došlo do neželjenih posljedica. Na taj način zajednički im šaljemo poruku da se nasiljem sve riješava, tako da i sami posežu za tim. Vi ste ministre upoznati sa tom činjenicom, međutim naš glas ne dopire do Vas. 

Također, član 22, predmetnog Kodeksa predstavlja povredu ličnosti nas koji odgajamo i obrazujemo mladi naraštaj. Nije moguće da je stanje u prosvjeti takvo da nam treba skrenuti pažnju na održavanje lične higijene. Opravdano je jedino u slučaju da ste pisajući kodeks imali na umu redukciju vode u Sarajevo, što je svakako zabrinjavajuća stavka. Kako ćemo učenike, a i sami sebe zaštiti od neželjenih posljedica takvog stanja. Pomenuti član je također u suprotnosti sa članom 6. iz stava (4) Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju KS, koji se odnosi na ravnopravnost spolova. Potrebno je definisati šta je to usko, a šta kratko imajući na umu da svi ne doživljavamo i shvatamo isto gore navedeno.Poštovani ministre, postavlja se pitanje u cilju adekvatnog psihofizičkog rasta i razvoja djece i mladih -  kako da ih zaštitimo od njihovih roditelja? Da li ste možda analizirajući postojeće stanje uvidjeli da u blizini škola, tačnije u školskom dvorištu roditelji i najbliži članovi porodica čekajući svoju djecu, a naše učenika, konzumiraju cigarete. Pitamo Vas da li isti koji skreću pažnju na odijevanje prosvjetnih radnika vode računa kako odjeveni dolaze u školu? Smatramo da bi akcenat trebalo staviti na liječenje uzroka, a ne posljedica. 

Gospodine ministre, da bi mogli kritikovati, uvoditi pravila i zahtjevati prvo bi trebali stvoriti uslove u kojima jedan profesor može nesmetano da obavlja svoj zadatak. Svakodnevni dopisi koji stižu iz Ministarstva najmanje od nas čine profesore koji odgajaju i obrazuju, nego nas pretvaraju u administrativne radnike. Najmanje smo ono što jesmo. Dok završimo potrebnu dokumentaciju najmanje nam ostaje vremena da se posvetimo onima zbog kojih smo tu. Naprimjer, dok jedan profesor samo upiše čas i odsutne u Dnevnik rada, a zatim u našoj školi i u elektronski dnevnik, imajući na umu da većina predmeta se u školi realizuje jedan ili dva časa sedmično kako ispoštovati svrhu našeg poziva, a da ne govorimo o članovima predmetnog Kodeksa. Obzirom na činjenicu da smo ovaj poziv odabrali zato što volimo djecu i rad sa njima, svjesni također svoje misije koja nas vodi stvaranju odgojene i obrazovane nacije čime nastojimo stvoriti jaku državu, ne damo nikome da nas u tome spriječi. 

Profesori se u tome snalaze na sljedeći način. Ne dozvoljavaju da išta onemogućava ispravnu realizaciju odgojno-obrazovanog procesa, pa tako sve ono što administracija nameće rade prekovremeno, naravno ti prekovremeni nisu plaćeni. Krenimo od upisa časa i odsutnih u Dnevnik rada, a zatim to isto u rokovnik kao i ocjene, da bi mogli kući sve te podatke unijeti u elektronski dnevnik. Suvišno je govoriti o tome da razrednik kako bi se posvetio potrebama svakog djeteta jedan čas Odjeljenske zajednice nije dovoljan, pa također za pojedinačne razgovore dogovorite termine nakon radnog vremena. Ističe nam se način informisanja roditelja o vladanju i uspjehu njihove djece, a za to je predviđeno jedan sat. Profesor se ne osvrće na formu, nego umjesto jednog sata ostaje puno više, a sve to čini za dobrobit djeteta. Zmislite kada bi u Rješenjima „40-to satne radne sedmice“ to sve pisalo u šta bi se pretvorila navedena brojka. Imate li Ministre na umu kada govorimo o odgoju i potrebama svakog učenika da je „ da je obim posla razrednika“ znatno veći nego kolega/ica koji to nisu? A sve to obavljaju za istu nadoknadu. Zaštoza početak ne pristupite rješavanju navedenog. Molimo Vas Ministra da svojim potezima vratite davno izgubljeni dignitet prosvjetnog radnika. Molimo Vas ne samo u ime nas, nego u ime mladog naraštaja i naše nam Bosne i Hercegovine. Zamislite kakve će posljedice snositi nadolazeće generacije, ako se ovaj obrnuti sistem vrijednosti i „zamjena uloga“ ne isprave. Kuda će otići naše društvo i ova naša država. To je suštinsko pitanje gospodine ministre.

Zašto vlasti koje žele prosperitet naroda i države ispravno ulažu u osnovni temelj svake države a to je – OBRAZOVANJE