Piše: Lemana Terzimehic
Znate, ono kad kao dijete maštate, sanjate o tome šta ćete biti kada porastete... Pa, ja još uvijek maštam, sanjam, živim svoj san. Radim posao koji volim i koji me iz dana u dan tjera da radim na sebi, čitam, učim, istražujem. Mijenjam se i prilagođavam, ne trendovima, nego onima čije živote usmjeravam, oblikujem na neki način, onima koji tek treba da odsanjaju svoje snove.
Učiteljica sam. Podučavam te male, još uvijek neiskvarene glave, a uz njih učim i ja. Učim o njihovim potrebama, htijenjima, željama, o prirodi njihovog bića. Učim, da uz njih budem bolja, najbolja. Biti učitelj/ica danas, posebno u našim okolnostima, nije nimalo laskava „titula“. Nerijetko vas optužuju da ne radite dovoljno, da odmarate previše, da se s djecom samo igrate... A vi proizvodite nešto najvrjednije, nešto u čijoj „proizvodnji“ ne smijete pogriješiti. I kad odmarate, vi radite, razmišljate o tome šta ćete raditi sutra, jeste li nešto mogli drugačije, kako je ono malo stvorenje prihvatilo kritiku i jeste li možda pretjerali, kako ćete ohrabriti onu stidljivu djevojčicu i kako ćete iz nje izvući ono najbolje. Svoj posao stalno nosite sa sobom. Ukućani vas nerijetko vide za računarom, tipkate, slažete prezentacije, kreirate videoklipove, crtate, bojite, izrezujete, dogovarate posjete, izlete...
Posljednjih dana, previše je prizivanja rata i sukoba na ovim prostorima, posebno to čine mladi ljudi, koji su rođeni i rasli poslije '95. godine. I onda se pitam gdje je nastao problem? Gdje smo napravili propust kao pedagozi, roditelji, komšije? Kakve smo to generacije odgojili, čemu smo ih naučili nakon što smo i sami preživjeli agresiju? Koliko je nas spremno pogledati se u ogledalo i priznati jesmo li svejsno ili nesvjesno podsticali podjele, mržnju, netoleranciju prema drugom i drugačijem? Koliko je onaj mali Kerim naučio o Karlu, ili Ana o Amili? Uočavaju li zajedničke vrijednosti koje ih okružuju ili ističu samo razlike kao osnov za netrpeljivost i mržnju?
O utjecaju medija i političkog okruženja, ovom prilikom neću.
Bezbroj je pitanja. Odgovor na svako od ovih pitanja koji iole odstupa od odgovora, koji podrazumijeva ne suživot (taj termin je od silnog ponavljanja izgubio na vrijednosti), nego zajednički život, ukazuje na potencijalne opasnosti u našem društvu. A onda se suočavamo sa realnošću u kojoj, nastavnik/ca, učitelj/ica više vremena provodi baveći se administracijom, nego djecom. Posljedice takvog odnosa su nemjerljive. Da li i koliko, odgovorni/e razmišljaju o tome? Dijete i njegove potrebe ne smijemo zanemarivati, posebno ne odgojni rad usmjeren na poštivanje razlika i različitosti.
Osnovni cilj odgojnog rada bi trebao biti stvaranje društva zajedničkih vrijednosti, zajednice u kojoj jedan trilingvista, „cvikerašica“, „štreber“, „debeljko“, „mrvica“, autista, šutljivko, sportista, umjetnica*..., uče jedni od drugih i jedni o drugima. Dozvolite nam, da se bavimo djetetom! Ne zatrpavajte nas bespotrebnom administracijom i beskonačnim prepisivanjima općih podataka, brojeva telefona, adresa, općeg uspjeha, izostanaka...! Nijedan podatak, nijedna tabela ne smiju i ne mogu biti važniji od djetata i njegovih potreba! Tek tada i u tim okolnostima, možemo biti sigurni da stvaramo generacije koje će voditi ka prosperitetu, a ne podjelama, mržnji i diskriminaciji.
Ne bude li sistem stremio ka tome, pojedinac/ka ne može mnogo toga učiniti, osim usmjeriti mladu osobu za kupovinu jednosmjerne karte prema bilo kojoj zemlji Evropske unije ili šire.
*Navedeni termini nisu upotrijebljeni u pežorativnom smislu.
IZVOR: 