Pojava kolektivne šutnje na nepravdu može se posmatrati kroz nekoliko psiholoških mehanizama. Prije svega, ističe se strah od gubitka sigurnosti, bilo materijalne (posao, status), bilo socijalne (pripadnost grupi, ugled). Ljudi procjenjuju da bi iznošenje neslaganja moglo imati neželjene posljedice, pa biraju pasivnost.

Drugi faktor je konformizam, odnosno prilagođavanje većini, čak i kada većina šuti iz istog straha. Time se stvara iluzija saglasnosti i dodatno učvršćuje tišina. Osim toga, prisutna je i tzv. difuzija odgovornosti, pojedinac vjeruje da bi „neko drugi“ trebao reagovati, pa se vlastita uloga uočava kao manja.

Na taj način kolektivna šutnja postaje naučeni obrazac ponašanja, u kojem ljudi izbjegavaju suočavanje s nepravdom kako bi očuvali psihološki doživljaj sigurnosti, iako time dugoročno učvršćuju upravo ono čega se boje.

Kolektivna šutnja na nepravdu nije ništa drugo nego strah obučen u tišinu. Ljudi se boje gubitka posla, strahuju od etiketa i osude, pa radije biraju da ćute nego da rizikuju. Boje se da će, ako progovore, ostati sami.

Ali, paradoks je jasan, upravo ta šutnja daje moć nepravdi. Kad svi čekaju „da neko drugi progovori“, nepravda raste i postaje norma. Šutnja tako prestaje biti zaštita i pretvara se u saučesništvo.

Istina je da niko ne može sam promijeniti sistem, ali svaka izgovorena riječ razbija zid tišine. A dok god se biraju tišina i strah, nepravda ima slobodne ruke.

   Broj: 1377/25 

Datum: 29.8.2025. godine

„SAMOSTALNI SINDIKAT OSNOVNOG OBRAZOVANJA I ODGOJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE“-Kantonalni odbor Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Tuzlanskog kantona, TC „Sjenjak“ 1/220, 75000 TUZLA

n/r Kulović Sumedinu, predsjedniku

PREDMET: Čestitka povodom imenovanja predsjednikom, dostavlja se.

 Poštovani kolega,

            u ime radnika zaposlenih u djelatnosti predškolskog odgoja i osnovnog odgoja i obrazovanja na području Kantona Sarajevo – članova SSOOiO FBiH, povodom Vašeg imenovanja na poziciju predsjednika Kantonalnog odbora „SAMOSTALNI SINDIKAT OSNOVNOG OBRAZOVANJA I ODGOJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE“-Kantonalni odbor Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Tuzlanskog kantona, upućujemo iskrene čestitke.

Svjesni smo koliko su okolnosti trenutno zahtjevne i koliko izazova stoji pred Vama, naročito u ovom periodu koji donosi brojne poteškoće svim radnicima. Od srca Vam želimo da uspješno savladate postojeće prepreke i pronađete rješenja koja će donijeti korist svim članovima Sindikata koje zastupate.

Duboko vjerujemo u Vašu predanost i sposobnost da ispunite sve nadolazeće zadatke s uspjehom te da ćete postići izvanredne rezultate u svom djelovanju. Neka Vas u tome prati snaga zajedništva, mudrost u donošenju odluka i čvrsta volja za napredak.

            Srdačan pozdrav,

PREDSJEDNIK

KANTONALNOG ODBORA

Saudin Sivro

     Dostaviti:

1.      Naslovu,

2.      www.ssooioks.com,  

3.      a/a.     

Naša kolegica Jasmina je putem društvene mreže FaceBook fino i ukratko objasnila cjelokupnu situaciju oko inkluzija u obrazovanju i hvala joj od srca na ovome što je napisala: 

“27 godina sam radila u razredu, u predmetnoj  nastavi i u osnovnoj i u srednjoj školi i u kombinovanim razredima i skoro uvijek imala u svakoj generaciji bar po jednog učenika sa posebnim potrebama koje sam ja koja nisam stručna trebala uz prilagođeni plan da integrišem. Mislim da je to velika greška i da to ne funkcioniše dobro, te se slažem sa gospodinom Saudin Sivro u potpunosti. Prvo predmetni nastavnik je razapet između rada na npp redovne nastave i rada na prilagođenom planu. Dijete s posebnim potrebama je u potpunosti zakinuto za stručni tretman kakav bi dobio od defektologa ili edukatora, psihologa, pedagoga ili drugih usko specijaliziranih lica koja bi znala raditi s tom djecom i nešto ih konkretno naučiti. Sada ja živim u Švedskoj i baš proučavam njihov školski sistem. Oni imaju posebne škole za djecu s poteškoćama u razvoju, s tom djecom samo mogu raditi lica obrazovana za taj rad i ta djeca imaju posebne prilagođene škole i kojima su okruženi djecom sa kojom se mogu identifikovati i u tom okruženju njima je ugodno. Ta djeca tako imaju svoja usmjerenja u zavisnosti od vrste i stepena poremećaja i ko je u stanju da stekne neko zanimanje usmjeri se upravo na to i tako se putem države i zapošljava na dio ili puno radno vrijeme, a koje dijete ima teži stepen poteškoća uči se da bude funkcionalno u svakodnevnom životu, a brigu preuzima država. Mislim da je to pravo ispravan put. Mislim također da su za davanje mišljenja kompetentni isključivo ljudi koji imaju dugogodišnje iskustvo i kontakt sa tom djecom, te da Sivro kao roditelj takvog djeteta i prosvjetni radnik jeste kompetan da o tome govori, a da o tome ne mogu govoriti osobe koje nisu imale dugogodišnji kontakt i rad u učionici i puno takvih učenika. Roditelji učenika sa posebnim potrebama koji nisu prosvjetni radnici ne znaju kako izgleda taj kontakt djeteta sa posebnim potrebama sa djecom koja nemaju poteškoće, ne znaju kakav je osjećaj gledati kako invalidno dijete trpi bol što osjeća da je drugačije. Roditelji neki misle da je za njihovo dijete bolja inkluzija, ali Sivro zna da nije i on zagovara da s tom djevom radi struka koja je na birou nezaposlena, a teret i odgovornost za rast i razvoj su pritom dodani predmetnim nastavnicima koji se s tim muče i to rade na uštrb kvalitete rada u redovnoj nastavi.”

(Jasmina Jauševac, FB

30.08.2025. godine)