Autor webmaster
Radiš u prosvjeti 17 godina. A upisano imaš tri i po godine staža.
Zašto?
Zato što nemaš normu.
Zato što uskačeš gdje god zafali.
Zato što šetaš škole.
Zato što si na određeno.
Zato što ti svaki septembar počinje kao da tek sad ulaziš u sistem. Jer te obrišu gumicom - i opet konkuriši ispočetka.
I umoriš se od tih sastanaka, konkursa, komisija, “vidjećemo”, “javit ćemo vam”… umoriš se od toga da stalno ponovo dokazuješ da vrijediš samo zato što ti država odbija upisati ono što već radiš.
A onda još slušaš "najpametnije":
– ništa ne rade
– puno im je i hiljadu maraka
– stalno odmaraju
– imaju raspuste ( gdje takođe radimo, ali “nemate nastavu” pa ispada da sjedimo kući )
– ništa djecu ne uče
– samo nešto piskaraju…
naravno.
Najbolje o prosvjeti presuđuju oni koji NIKAD nisu stali pred 20 različitih karaktera, 20 različitih odgoja, 20 različitih kuća i mentaliteta u istoj učionici. A to je samo jedna učionica. U ostalim te čeka to isto.
Najkritičniji su oni koji ni sa vlastitom djecom ne znaju šta će. A nama bi određivali kako treba raditi.
Pa nas mjere “kafama”, pauzama, raspustima, a ne vide da prosvjetar nosi tuđu djecu kući u glavi, da im prevodi život, da im osvjetljava pravac, da ih spaja sa sobom.
I opet ne odustajemo.
Ne zbog sistema - nego UPRKOS sistemu. Ne zbog plata - nego UPRKOS platama.
Jer ima nešto u prosvjetaru što ne možeš uplatiti i isplatiti.
Ima onaj trenutak kad dijete razumije. Kad klikne. Kad se promijeni iznutra.
Zbog toga ostajemo.
Ovo nije posao za one koji se dižu na svaki pogrešan komentar i bježe. Ovo nije posao za one koji gledaju samo satnicu i pauzu.
Ovo je posao za hrabre.
I zato ga ne vidi svako. Nisu mu svi dorasli.
Ali djeca jesu. Djeca vide.
I tu mi dobijamo. Bez obzira na sve.
I zato kritičari: Ohanite malo. Jer mi smo tu i zbog vaše djece. I jednog dana, kada oni izrastu u ljude koji znaju poštovati, znaju misliti, znaju birati dobro - onda će sav ovaj naš trud progovoriti umjesto nas.
(Fahreta Bašić-Smriko) 07.11.2025. godine