Naslovna
Osvrt kolegice Jasmine o inkluziji
Autor webmaster
Naša kolegica Jasmina je putem društvene mreže FaceBook fino i ukratko objasnila cjelokupnu situaciju oko inkluzija u obrazovanju i hvala joj od srca na ovome što je napisala:
“27 godina sam radila u razredu, u predmetnoj nastavi i u osnovnoj i u srednjoj školi i u kombinovanim razredima i skoro uvijek imala u svakoj generaciji bar po jednog učenika sa posebnim potrebama koje sam ja koja nisam stručna trebala uz prilagođeni plan da integrišem. Mislim da je to velika greška i da to ne funkcioniše dobro, te se slažem sa gospodinom Saudin Sivro u potpunosti. Prvo predmetni nastavnik je razapet između rada na npp redovne nastave i rada na prilagođenom planu. Dijete s posebnim potrebama je u potpunosti zakinuto za stručni tretman kakav bi dobio od defektologa ili edukatora, psihologa, pedagoga ili drugih usko specijaliziranih lica koja bi znala raditi s tom djecom i nešto ih konkretno naučiti. Sada ja živim u Švedskoj i baš proučavam njihov školski sistem. Oni imaju posebne škole za djecu s poteškoćama u razvoju, s tom djecom samo mogu raditi lica obrazovana za taj rad i ta djeca imaju posebne prilagođene škole i kojima su okruženi djecom sa kojom se mogu identifikovati i u tom okruženju njima je ugodno. Ta djeca tako imaju svoja usmjerenja u zavisnosti od vrste i stepena poremećaja i ko je u stanju da stekne neko zanimanje usmjeri se upravo na to i tako se putem države i zapošljava na dio ili puno radno vrijeme, a koje dijete ima teži stepen poteškoća uči se da bude funkcionalno u svakodnevnom životu, a brigu preuzima država. Mislim da je to pravo ispravan put. Mislim također da su za davanje mišljenja kompetentni isključivo ljudi koji imaju dugogodišnje iskustvo i kontakt sa tom djecom, te da Sivro kao roditelj takvog djeteta i prosvjetni radnik jeste kompetan da o tome govori, a da o tome ne mogu govoriti osobe koje nisu imale dugogodišnji kontakt i rad u učionici i puno takvih učenika. Roditelji učenika sa posebnim potrebama koji nisu prosvjetni radnici ne znaju kako izgleda taj kontakt djeteta sa posebnim potrebama sa djecom koja nemaju poteškoće, ne znaju kakav je osjećaj gledati kako invalidno dijete trpi bol što osjeća da je drugačije. Roditelji neki misle da je za njihovo dijete bolja inkluzija, ali Sivro zna da nije i on zagovara da s tom djevom radi struka koja je na birou nezaposlena, a teret i odgovornost za rast i razvoj su pritom dodani predmetnim nastavnicima koji se s tim muče i to rade na uštrb kvalitete rada u redovnoj nastavi.”
(Jasmina Jauševac, FB
30.08.2025. godine)