Naslovna
Šutnja ili postojanje
Autor webmaster
Pojava kolektivne šutnje na nepravdu može se posmatrati kroz nekoliko psiholoških mehanizama. Prije svega, ističe se strah od gubitka sigurnosti, bilo materijalne (posao, status), bilo socijalne (pripadnost grupi, ugled). Ljudi procjenjuju da bi iznošenje neslaganja moglo imati neželjene posljedice, pa biraju pasivnost.
Drugi faktor je konformizam, odnosno prilagođavanje većini, čak i kada većina šuti iz istog straha. Time se stvara iluzija saglasnosti i dodatno učvršćuje tišina. Osim toga, prisutna je i tzv. difuzija odgovornosti, pojedinac vjeruje da bi „neko drugi“ trebao reagovati, pa se vlastita uloga uočava kao manja.
Na taj način kolektivna šutnja postaje naučeni obrazac ponašanja, u kojem ljudi izbjegavaju suočavanje s nepravdom kako bi očuvali psihološki doživljaj sigurnosti, iako time dugoročno učvršćuju upravo ono čega se boje.
Kolektivna šutnja na nepravdu nije ništa drugo nego strah obučen u tišinu. Ljudi se boje gubitka posla, strahuju od etiketa i osude, pa radije biraju da ćute nego da rizikuju. Boje se da će, ako progovore, ostati sami.
Ali, paradoks je jasan, upravo ta šutnja daje moć nepravdi. Kad svi čekaju „da neko drugi progovori“, nepravda raste i postaje norma. Šutnja tako prestaje biti zaštita i pretvara se u saučesništvo.
Istina je da niko ne može sam promijeniti sistem, ali svaka izgovorena riječ razbija zid tišine. A dok god se biraju tišina i strah, nepravda ima slobodne ruke.